Iako se obično veli, da se u hrvatskom jeziku, pak tako i u našem gradišćanskohrvatskom, sve riči pišu malom početnom slovom, to nije tako. Istina je, da se, za razliku od nimškoga jezika, imenice pišu malom početnom slovom: gimnazija, gostionica, tamburaši, slavistika, harmonija. Primjer u rečenici: Ljudi, ki živu uz granicu, se nazivaju i graničari.
Ako ali imenica označava kakovo vlašće ime (npr. kakovoga društva), onda ju pišemo velikom početnom slovom: Danas će nastupiti Harmonija. Moj sin svira kod Graničarov.
A vlašće ime predstavlja i imenica za školski predmet. Zato se pišu i naslovi predmetov u školski svidodžba velikom početnom slovom: Hrvatski, Matematika, Engleski, Povijest, Zemljopis…
A i u drugi teksti se piše sām naziv školskoga predmeta velikom početnom slovom. Zato postoji i razlika u rečenica: Ne ljubim matematiku. Iz Matematike sam dostao pet. Govorim hrvatski. U Hrvatskom imamo dobru učiteljicu. (Ali: U hrvatskom jeziku imamo dobru učiteljicu. Ovde „hrvatski jezik“ pišemo malo jer to nije naziv školskoga predmeta).
Ada, za rič „Hrvatski/hrvatski“ si zapametimo: Piše se i jedno i drugo. Velikom slovom se piše naslov u školski dokumenti ili naziv ispita (predmeta), a malom slovom u svi ostali slučaji.
U ovom kontekstu kanimo još napomenuti, da se rič hrvatstvo piše svenek malom početnom slovom, jer je to obična imenica, a ne kakov vlašći naziv. Ipak se u naši teksti najdu dostkrat primjeri, kade se ova rič piše velikom početnom slovom, ča je ali svakako krivo. Pravilno je:
U sedamdeseti i osamdeseti ljeti prošloga stoljeća su se angažirani ljudi borili različnimi političkimi akcijami za očuvanje hrvatstva u Gradišću. Neki cilji te borbe su bili upeljanje hrvatskih emisijov na radiju i televiziji i upeljanje Hrvatskoga u svi sridnji škola.
(Zorka Kinda Berlaković; 55.)