U 16. stoljeću počelo je masovno naseljavanje Hrvatov u gradsku okolicu, i u sām Šopron. Po drugom turskom vojnom pohodu (1532.) u napušćena sela naselili su se Madjari, Nimci i Hrvati. Madjarsko-hrvatski velikaši, med njima i Toma Nádasdy (1498.-1562.), hrvatski ban, zapovidnik hrvatskih vojnih jedinic, imao je velike feudalne posjede u Zagrebačkoj, Varaždinskoj i Križevačkoj županiji pak je jednostavno odanle preseljavao svoje kmete na vlastite i sigurnije posjede u Madjarskoj.
Hrvati su se nastanili ne samo u seli, već u zapadnougarski gradi, uostalom i u Šopronu, sticajući gradjansko pravo, pri tomu raspolagajući i potribnom vlastitom imovinom. Prijam u rede gradjanov bio je obavljen polaganjem gradjanske zakletve. Car Ferdinand dopustio je doseljenim Hrvatom slobodno biranje svojih svećenikov. Hrvatsko stanovničtvo se u susjedni naselji npr. u Koljnofu i Klimpuhu uspješno odupiralo reformaciji, no većina hrvatskih naselj, kako je bio Umok i Vedešin (doseljeni kajkavski Hrvati iz slavonske Kraljeve Velike i Međurića), prešli su pod silom na novu vjeru, jednako tako i hrvatsko stanovničtvo u obližnji mišoviti naselji.
U Europi se je početkom 16. stoljeća počela naglo širiti Lutherova reformacija iz nimškoga Wittenberga, a ka je potom zahvatila cijelu Madjarsku pak tako i Šopron. Postoju navodi da je još i 90% stanovničtva Madjarske prešlo na protestantizam.
Hrvatsko stanovništvo u mišoviti naselji zapadne Ugarske, poglavito u gradi, ubrzo je podleglo asimilacijskim tijekom, postalo je nimško ili madjarsko, prihvativši protestantska učenja.
Hrvati u Šopronu
Iz popisa stanovničtva Šoprona 1715. ljeta postaje razvidno da je u gradu pored pretežito nimškoga stanovničtva, — dosegnuvši još i 90 posto — bilo u malom broju madjarskoga življa i oko trideset hrvatskih obitelji. Uzimajući u obzir barem osam članov po obitelji, more se zaključiti da je ovde obitavalo približno oko 250 Hrvatov. Oni su mogli biti i katoličani (poznat je i katoličanski farnik nimškoga prezimena). Hipotetično rečeno, veći dio hrvatskoga življa, stanovničtva prešao je na protestantsku vjeru, prihvativši evangelički smir naime bilo je i madjarskih i hrvatskih pastorov.
U samom centru grada živili su Stjepan Grabarić i Mihael Petrić. Na periferiji grada: Blaž Titulić, Djuro Mikletić, Martin Vlanić, Djuro Rac (Raci se smatraju Hrvati štokavci — opaska autora), Simon Galešić, Ivan Kurekić, Grgur Gregerić, Petar Petrović, Franjo Kerpić, Stjepan Lakić, Martin Petrović, Lovro Besović, Mihael Keršnarić, Nikola Serdahely, Stjepan Bešić, Djuro Gregerić, Nicola Ellenčić, Mihael Lehodić, Ivan Bešić, Mihael Belešić, Stjepan Višhy, Mihael Dudešić, Egedije Rorac i Kulišić (bez imena). Oporezivani su bili i ovi hrvatski vlastelini Pavao Feštetić, Žigmund Horvat i Mihael Petrić.
Naravno, za vrime djelovanja hrvatskoga i madjarskoga pastora Gašpara Dragonića ove hrvatske su obitelji u većini živile u gradu, ali morebit im se je još pridružio i manji broj novopridošlih Hrvatov, naime migracija seoskoga stanovničtva nastambom u gradu kontinuirano je uočljiva još i u naše dane. Hrvatski gradjani zanimali su se poljoprivredom — ne isključivši mogućnost da su udomaćili proizvodnju sortov črljenoga vina, uostalom i čuvenu Frankovku, upravo kao i na drugi ugarski područji: u Pečuhu i Seksaru (Szekszárd) — uključivši se i u cehovski sustav i proizvodnju (npr. iz susjednoga Lébényszentmiklósa postoji cehovska povelja na hrvatskom jeziku). Značilo bi to istovrimeno da uspješnomu gospodarskomu, duhovnomu i kulturnomu razvoju, oružanoj obrani zapadnougarskoga područja, dakako, njegovom prosperitetu hrvatsko stanovničtvo je uvelike doprineslo. Tijekom stoljeća se je ov hrvatski živalj asimilirao, a u nadolazećem vrimenskom periodu uselio je u grad popriličan broj Hrvatov sa sela, npr. služavke su bile Hrvatice, a muškarci prvenstveno kočijaši i djelači.
Prvi put se je nacionalna pripadnost počela bilježiti tijekom popisa 1850. ljeta Prema popisu, u gradu je živilo 13.883 Nimcev, 314 Madjarov, devet Hrvatov i 98 Židovov, ali je broj Hrvatov bio u stalnom porastu:
- 1880.: Nim. – 17.115 Madj. – 4877, Hrv. – 570
- 1890.: Nim. – 17.390 Madj. – 8104, Hrv. – 804
- 1900.: Nim. – 17.924 Madj. – 13.540, Hrv. – 946
Pod uticajem industrijalizacije i školske politike nakanom madjarizacije omjer stanovničtva se je bitno prominio.
Evangelički pastori hrvatskoga porijekla
Asimilirani hrvatski živalj, kako na gospodarskom, tako i na kulturnom, duhovnom, vojnom planu, i u službi Crikve, bilo ono katoličanske ili nove protestantske vjere, ubrzo se je snašlo, sabralo i trajno upisalo svoje ime u povijest nove domovine.
Iz redov Hrvatov podigli su se brojni evangelički, lutorski duhovniki i učitelji, med njimi: Gizdavić, Musić, Belešić, Zvonarić, Stanšić, Frančić, Jagodić, Podrianić, Dimjaković, Dragonošić, Rusanić, Oršić, Miholić, Vitković, Sedenić, Fistrović, Šipković, Zabrak itd. (neke ćemo od njih i niže navoditi). Pomadjarili su se zaredom, i jako dobro naučili madjarski jezik. Poznati su iz Šarvara (Sárvár) braća Zvonarić, Mihael i Emerik, tr biškupi Klaseković i Fristović ki su stvarali književna djela na zavidnom nivou madjarskoga jezika. Poznat je Balint Zvonarić (Zvonarics Bálint), autor prigodne pjesme iz Kerestura (do 1899. Németkeresztúr, kasnije Sopronkeresztúr, Deutschkreutz) 1615. Djuro Zvonarić (Zvonarics György) djelovao je u Šarvaru, studirao u Wittenbergu 1620. lj.; bio je učitelj i odgajatelj 1626.-1628. u obitelji Batthyány u Novigradu (Németújvár, Güssing). O jur navedenom Emeriku Zvonariću (Zvonarics, Zvonarich, Zuonarich Imre) poznato je da je rodjen u Šarvaru 1576. – 1621.; bio je student i autor prigodničarskih govorov: Sztráska 1597. (?); student u Wittenbergu 1600.-1601.; rektor u Keresturu; evangelički pastor u Ikerváru i Čepregu (Csepreg); evangelički dekan: u evangeličkoj crikvenoj županiji u Alsócsepregu 1617.?-1621. lj. Stjepan Zvonarić (Zvonarics, Zvonarich István) rodjen je takaj u Šarvaru. Studirao je u Wittenbergu 1620. i zaposlio se je kao evangelički učitelj u svojem rodnom gradu; bio je i evangelički pastor u Cenku 1628. Mihael Zvonarić (Zvonarics, Zvonarich Mihály), rodom iz Sárvára 1570. – 1625. učio je u Čepregu, Komaromu, Sztráski; djelovao kao evangelički duhovnik u Šarvarskoj evangeličkoj crikvenoj županiji 1605 – (?). Postaje evangeličkim biškupom u Evangeličkoj crikvenoj županiji Šopron-Vaš 1620. – 1625. Ovde je još i Nikola Zvonarić (Zvonarics, Zuonarich Miklós) autor takaj prigodničarske pjesme iz Kerestura 1615. ljeta.
(nastavlja se)
(Ðuro Franković)