Svim nam su dobro poznate osobne ili lične ili personalne zamjenice, ke glasu u je­d­nini ja, ti, on, ona, ono a u množini mi vi, oni, one, ona.

Svaka od ovih zamjenic ima i svoju deklinaciju, ada oblike za pojedine padeže. Pogledajmo si zbog preglednosti deklinaciju zamjenice ja: N ja, G mene, me D meni, mi A mene, me L meni I m­a­nom. Primjeri u rečenici: Bez/ prez mene ne ide na odmor. Reci to i meni! Za školsko djelo se moj sin najradje uči s manom.

U G, D i A imaju osobne za­mjenice duži i kraći oblik. Ka­da se upotribljava duži, a ka­da kraći oblik? Ako zamjenica nije na prvom mjestu, nego u rečenici, se obično upotribljava kraći oblik: Vidio te je čer u školi. Naši susjedljevi mi nisu došli na veselje, jer im je umro stric. Ako ali kanimo naglasiti lice (ada zamjenicu), moramo koristiti duži oblik: Je tebe čer vidio? (ili tvojega oca?) Pisao je meni, a ne tebi.

Zapametimo si: Duži oblik zamjenice se zove i naglašeni oblik, a kraći oblik se zove i nenaglašeni oblik. To je logično, ne? Ako kanim u rečenici isticati lice, koristim duži, naglašeni oblik. Ako ne kanim isticati lice u rečenice, koris­tim kraći, nenaglašeni oblik.

U neutralnoj rečenici je ada pravilno: Vidio me je zadnju ne­dilju. Piši mi iz Amerike! Neka me se bojati! On mi se čudi. Od ovoga pravila rado odstupaju naši Poljanci, ki i u sredini re­čenice najvećkrat koristu du­žički ada naglašeni oblik i to i onda, kad ne kanu posebno isticati lice. To ali nije u du­hu hrvatskoga jezika, Zato je u neutralnoj rečenici is­pravno reći: Vidio me je. a ni­kako ne: Vidio je mene.

Zgornje dvi rečenice naime ne značu isto, nego se razlikuju u smislu, odvisno od to­ga je li koristimo zamjenicu u dužem ili kraćem obliku. Is­to tako: Vidio ga je. – Vidio je njega (a ne mene). Pisao mi je.Pisao je meni (a ne mojemu bratu). Rekao mu je to!Njemu je to rekao, a ne…

 (Zorka Kinda Berlaković; 94.)