Svim nam su dobro poznate osobne ili lične ili personalne zamjenice, ke glasu u jednini ja, ti, on, ona, ono a u množini mi vi, oni, one, ona.
Svaka od ovih zamjenic ima i svoju deklinaciju, ada oblike za pojedine padeže. Pogledajmo si zbog preglednosti deklinaciju zamjenice ja: N ja, G mene, me D meni, mi A mene, me L meni I manom. Primjeri u rečenici: Bez/ prez mene ne ide na odmor. Reci to i meni! Za školsko djelo se moj sin najradje uči s manom.
U G, D i A imaju osobne zamjenice duži i kraći oblik. Kada se upotribljava duži, a kada kraći oblik? Ako zamjenica nije na prvom mjestu, nego u rečenici, se obično upotribljava kraći oblik: Vidio te je čer u školi. Naši susjedljevi mi nisu došli na veselje, jer im je umro stric. Ako ali kanimo naglasiti lice (ada zamjenicu), moramo koristiti duži oblik: Je tebe čer vidio? (ili tvojega oca?) Pisao je meni, a ne tebi.
Zapametimo si: Duži oblik zamjenice se zove i naglašeni oblik, a kraći oblik se zove i nenaglašeni oblik. To je logično, ne? Ako kanim u rečenici isticati lice, koristim duži, naglašeni oblik. Ako ne kanim isticati lice u rečenice, koristim kraći, nenaglašeni oblik.
U neutralnoj rečenici je ada pravilno: Vidio me je zadnju nedilju. Piši mi iz Amerike! Neka me se bojati! On mi se čudi. Od ovoga pravila rado odstupaju naši Poljanci, ki i u sredini rečenice najvećkrat koristu dužički ada naglašeni oblik i to i onda, kad ne kanu posebno isticati lice. To ali nije u duhu hrvatskoga jezika, Zato je u neutralnoj rečenici ispravno reći: Vidio me je. a nikako ne: Vidio je mene.
Zgornje dvi rečenice naime ne značu isto, nego se razlikuju u smislu, odvisno od toga je li koristimo zamjenicu u dužem ili kraćem obliku. Isto tako: Vidio ga je. – Vidio je njega (a ne mene). Pisao mi je. – Pisao je meni (a ne mojemu bratu). Rekao mu je to! – Njemu je to rekao, a ne…
(Zorka Kinda Berlaković; 94.)