Ljetošnja dodjela hrvatske kulturne nagrade za narašćaj »Mini-Metron« je bila uje­d­no i demonstracija i osobn­o­ga angažmana profesorice hrvatskoga jezika mr. Sabine Nagy, dobrohotnoga praće­nja sa strane direkcije škole na čelu s mr. Karin Rojacz-Pichler kao i školske oblasti na čelu s nadzornicom mr. Karin Vukman-Artner a ne na zadnje i stalno angažirano savjetovanje takaj profesorice za hrvatski mr. An­gelike Kornfeind u okviru za­jednice hrvatskih učiteljev i učiteljic. U sljedećem dona­šamo laudaciju mr. Vere Zeichmann, ka je apsolventica Gimnazije Kurzwiese u Željeznu, kade je usmeno maturirala i u hrvatskom.

„Jako me veseli, da je »Mi­ni-Metron« za 2013. lj. dodi­ljen hrvatskim razredom i pro­jektu razmjene na Saveznoj gimnaziji Kurzwiese u Željeznu. Jer kad se spominjam na moj školski čas i kad mislim na moje učitelje, mislim pred svim na moju učiteljicu profesoricu Sabinu Nagy, ka me je sedam ljet dugo sprohadjala kroz moj školski žitak. Ona broji med one učitelje, kod kih sam se najveć naučila i većinu toga, ča sam se kod nje naučila, nisam zabila do dana današ­njega. Ne samo opće znanje i jako čuda „novih riječi“ i jezi­čnu ekspertizu nego i jako ču­da o životu! U dolnji razredi smo iz moje klimpuške „ba­zis-iz­o­brazbe“ skupa stvorili solidni jezični fundament. Uz predmet hrvatski i kazališne projekte, ke je profesorica S. Nagy etablir­a­la, se je i u matematiki i vjeronauku dijelom podučavalo i na hrvatskom.

Razmjena kod mojega dol­njega razreda se nažalost nije mogla ostvariti zbog jednoljet­ne iznimke kod partnerske šk­o­le. Zahvaljujući profesorici S. Nagy ka je ta projekt duga lje­ta tako konzekventno ostvarila, smo se u viši razredi kona­čno dvoja ljeta po redu uspje­šno razminili s partnerskom školom u Puli. Vlakom i u veselom društvu krenuli smo pr­e­ma Puli. Upoznali smo ljube­z­ne ljude, prekrasni grad i pri­rodu, ku smo upoznali skupa još i s morskom školom. Kratko rečeno: Doživili smo novi svit i novo prijateljstvo. U me­djusobnom upoznavanju dignula se je i naša samosvist, jer smo doživili da se kade drugdir cijeli svit kreće po hrvatsku i da to nije samo iznimni jezi­čni fenomen na rubu Austrije. Upoznali smo i jednu drugu jezičnu manjinu, naime samo­svisnu talijansku manjinu u Hr­vatskoj. Upoznali smo povi­jest Pule a i skupnu našu povijest kao i veliku gostoljubivost. A i školari ki su bili ma­lo povučeniji ili sramežljiviji morali su komunicirati kad su bili smješćeni u obitelji pojedinih školarov iz Pule ili kad su sprohadjali školare kroz nje­vu svakidašnjicu. Za neke gradišćanske školare bilo je napr­i­mjer novo, da ne samo panke­ri imaju plavu kosu, a za Pulance bilo je veliko čudo, da more u Gradišću svaki človik biti trudan. Neki od nas bili su duga ljeta u vezi s Pulanci a drugi još i do dana današnjega, kad se na primjer još strefu prilikom koncertov.

Naš facit: U praksi se friže i efektivnije uči, nego na prašnoj školskoj klupi. A i izgled na morje vrlo poveća uspjeh kod učnje! Ove razmjene donašaju jako veliki prinos u očuvanju ali i širenju hrvatskoga i gradišćanskohrvatskoga jezika. A i pulanski školari, ki su učili nimški jezik kao predmet u školi, su profitirali od izletov u Željezno, Beč itd. Vridnost po­jedinoga jezika i važnost multilingualnosti su se jasno pokazale pri razmjena. 

Pomoću ovoga projekta je svaki pojedini školar vrlo napredovao dodatno k teoriji ku smo jur bili naučili. Kao kod svakoga putovanja se je ovim projektom i povećao vidokrug školarov. Sve to i puno već nam je naša briljantna profesorica pa­metnim srcem dala na put. Očividno je, da ovo za nju ni­je samo zvanje nego pravi poziv.

Najvažnije lekcije u svakom školskom ljetu bile su tolerancija, otvorenost prema svitu i znanju i pred svim profesional­nost! I tako su bile razmjene profesionalno organizirane, da je sigurno nikada nećemo zabiti!“