Denas ćemo se baviti od­re­djenimi pravili kod skraćivanja običnih kratic, kih se tribamo pridržavati u javnoj komunikaciji. (U privatnoj komunikaciji smimo riči pra­voda kratiti onako, kako nam osobno odgovara.) U grad.-hrvatskom postoju sljedeća pravila za skraćiva­nje riči, ka su već ili manje ista kao u hrvatskom jeziku, kot nam sljedeći primjeri kažu: 

1. Rič kratimo na početnu slo­vu: č. (čitaj), l. (lice), lj. (ljeto), t. (točka), v. (vidi), m. (muški rod)
2. Rič se krati na početnu su­glasničku grupu: bl. (blaženi, blažena), br. (broj), st. (stolje­će), str. (stran), sv. (sveti, svezak)
3. Rič se krati do drugoga vokala u riči, pak se kratica sastoji od početnoga sloga i su­glasnika ili suglasničke grupe drugoga sloga: čak. (čakavski), čit. (čitaj) dem. (deminutiv), dipl. (diplomirani), franc. (fran­cuski), hrv. (hrvatski), imp. (im­perativ), komp. (komparativ), kajk. (kajkavski), kat. (katoli­čki), mons. (monsinjor), pov. (povijesni), prof. (profesor), slov. (slovenski), štok. (štokav­ski), tal. (talijanski), usp. (usporedi)
4. Rič kratimo na početnu i poslidnju slovu: dr. (doktor), rn. (račun)
5. U ovu grupu spadju riči, ke ne kratimo po nijednom od od­zgor spomenutih pravil, ne­go po drugi analogija: akad. (aka­demik), gdja (gospodja), gdjica (gospodjica), gh. (gradišćanskohrvatski), ing. (inženjer), jd. (jednina), msgr. (monsinjor), rkt. (rimokatolik, rimokatolički), rkp. (rukopis), stsl. (staroslavenski), tzv. (takozvani), vlč. (velečasni)
6. Neke riči se moru kratiti i na dva načine: čitaj (č. i čit.), gospodin (g. i gosp.), razred (r. i razr.). I nazivi za padeže imaju dvi kratice: nominativ (N i nom.), genitiv (G i gen.), dativ (D i dat.), akuzativ (A i ak.), vokativ (V i vok.), lokativ (L i lok.), instrumental (I i instr.).

(Zorka Kinda Berlaković; 32.)