U crikvenovjerskom pogledu Hrvatski dekanat je nekad bio ponos gradišćanskih Hrvatov, pred svim onih u sridnjem Gradišću, ki su se držali za najčvršće ne samo u hrvatskom jezičnom pogledu nego i na području hrvatskoga školstva, izdavanja hrvatskih školskih knjig, a ne na zadnje i u vjerskom pogledu. U crikveni posli u hrvatski seli sridnjega Gradišća nije bilo pitanje, će li biti nešto po hrvatsku. To je bilo po sebi razumljivo a niti ljudi a još manje duhovniki ništ drugo ne bi dopustili, bolje rečeno: ne bi ni razmišljali o tom ćedu li omalovažiti, zanemariti hrvatsku rič. Ovde je hrvatstvo bilo po sebi razumljivo. A zato sridnje Gradišće i nije moglo niti nije kanilo razumiti brzu asimilaciju na jugu a još manje na sjeveru Gradišća. To je: asimilaciju ka je počela u politički krugi, a pak se je nastavila prik muzičko-folklornih krugov i je završila na kraju i u instituciji Crikvi, u crikva po nekad najvećim dijelom hrvatski seli, od kih je npr. Cindrof, Vulkaprodrštof, a da ne govorimo npr. o Pandrofu po broju stanovnikov veći nego sva hrvatska sela sridnjega ili južnoga Gradišća skupa. Dakle ako smo izgubili hrvatsku rič u ti seli na Poljanci i na Hati u jednom selu smo izgubili već Hrvatic i Hrvatov nego u ostali kraji Gradišća skupa!
