Od znanstvene analize — kako ju je Nikola Benčić nazvao u 13. nastavku svoje serije »110 ljet Novine gradišćanskih Hrvatov« s podnaslovom „Sadržaji (NT, KHN, NS, NT, HN…) o HN iz 1994. ljeta (tadašnji studenti Joži Buranić/Manfred Čenar/Jandre Palatin) u okviru jednoga seminara sveuč. prof. Wolfganga Dresslera, s Instituta za jezikoslovlje Bečkoga sveučilišća — je prošlo 25 ljet. Ov seminar je bio držao dislocirano u Hrvatskom akademskom klubu u Schwindgasse 14. u 1994. ljetu. Na temelju toga je pak izašla Dresslerova publikacija (skupa s) J. F. Buranits, M. Csenar, J. Palatin: Sprache und Bewußtsein: Das Image des Kroatischen bei den burgenländischen Kroaten. In W. Holzer, R. Münz (Hgg.): Trendwende? Sprache und Ethnizität im Bgld.. Wien: Passagen Verlag 1993. 155-176.
Tada su i pokusili izviditi zač se tako lako odustaje od dalje davanja hrvatskoga jezika, i ča sve su preprike da se pak dica već ne nauču hrvatski. Ali pri svemu tomu je bila i najvažnija spoznaja, da se gradišćanski Hrvati identificiraju prvenstveno prik jezika. A ako je tako — a zač bi u to sumljali, iako je ta spoznaja znanstveno potkripljena jur pred 25 ljet — onda je opravdano pitanje gdo je kada kade povukao kakove konzekvencije? Ali zapravo smo to ionako jur znali deset- i stoljeća dugo: ako smo izgubili hrvatski jezik ili ako su nam ga zeli iz bilo kakovih uzrokov, naši ljudi najvećim dijelom već nisu bili odnosno ostali Hrvatice ili Hrvati. Ča pravoda još ne znači, da se negdo, ki zna (barem do neke mjere) hrvatski obavezno sām sebe smatra i Hrvatom ili Hrvaticom.
A uz sve to pravoda svenek ista diskusija, kako i o čemu pisati u novina i emitirati na radiju i televiziji ili socijalni mediji. Naravno, znamo da odgovor ovisi o tom koga pitamo. Ako polazimo od toga da, ako uopće, većina potencijalnih hrvatskih štiteljev i slušateljev imao je samo četire razrede osnovne škole (s pogledom na učnju hrvatskoga jezika), onda nikako ne moremo pretpostaviti da ti ljudi opće znaju štati hrvatski. A s ovim poznavanjem dica jur desetljeća dugo izlazu iz prvih četirih razredov osnovne škole. O tom manjku, nedostatku smo jur bezbroj puti pisali, plakali, se tužili, morgovali, psovali, optuživali, izmišljali popratne mogućnosti učnje hrvatskoga jezika.
Ako se zgledamo samo na one ki kumaj čitaju hrvatski ili samo slabo, za nje bi tribali pisati na toj jezičnoj razini, ćemo je najvjerojatnije još i zbantovati, jer su intelektualno na čuda višoj razini nego u pogledu na jezik. A oni ki su se bolje školovali u hrvatskom jeziku, ki su željni lektire i informacije i na čim višem hrvatskom jeziku, nje triba isto zadovoljiti. Onda pravoda nije već sve za sve! Hrvatske novine su napravile ta „špagat“ a s pozitivnoga gledišća se je to i ugodalo!