Petar Tyran

Od znanstvene analize — kako ju je Nikola Ben­čić nazvao u 13. nastav­ku svoje serije »110 ljet Novine gradišćanskih Hrvatov« s pod­naslovom „Sadržaji (NT, KHN, NS, NT, HN…) o HN iz 1994. ljeta (tadašnji studenti Joži Buranić/Manfred Če­nar/Jandre Palatin) u okviru jednoga seminara sveuč. prof. Wolfganga Dresslera, s Insti­tuta za jezikoslovlje Bečkoga sveučilišća — je prošlo 25 ljet. Ov seminar je bio držao dislocirano u Hrvat­skom aka­de­m­skom klubu u Schwindgasse 14. u 1994. lje­tu. Na temelju toga je pak iza­šla Dresslerova publikacija (skupa s) J. F. Buranits, M. Csenar, J. Palatin: Sprache und Bewußtsein: Das Image des Kroatischen bei den burgenländischen Kroaten. In W. Holzer, R. Münz (Hgg.): Trendwende? Sprache und Ethnizität im Bgld.. Wien: Passagen Verlag 1993. 155-176.

Tada su i pokusili izviditi zač se tako lako odustaje od dalje davanja hrvatskoga jezi­ka, i ča sve su preprike da se pak dica već ne nauču hr­va­t­ski. Ali pri svemu tomu je bi­la i najvažnija spoznaja, da se gradišćanski Hrvati identi­fi­ciraju prvenstveno prik jezika. A ako je tako — a zač bi u to sumljali, iako je ta spo­znaja znanstveno potkripljena jur pred 25 ljet — onda je oprav­dano pitanje gdo je ka­da kade povukao kakove ko­n­zekven­cije? Ali zapravo smo to iona­ko jur znali deset- i stoljeća dugo: ako smo izgubili hrvat­ski jezik ili ako su nam ga zeli iz bilo kakovih uzrokov, naši ljudi najvećim dijelom već ni­su bili odnosno ostali Hrvatice ili Hrvati. Ča pravoda još ne znači, da se negdo, ki zna (ba­rem do neke mjere) hr­vat­ski obavezno sām sebe smatra i Hrvatom ili Hrvaticom.

A uz sve to pravoda svenek ista diskusija, kako i o čemu pisati u novina i emitirati na radiju i televiziji ili socijalni mediji. Naravno, zna­mo da odgovor ovisi o tom koga pitamo. Ako polazimo od toga da, ako uopće, većina potencijalnih hrvatskih štiteljev i slušateljev imao je samo četire razrede osnovne škole (s pogledom na učnju hrvatsko­ga jezika), onda nikako ne mo­remo pretpostaviti da ti ljudi opće znaju štati hrvatski. A s ovim poznavanjem dica jur desetljeća dugo izlazu iz pr­vih četirih razredov osnovne škole. O tom manjku, nedo­statku smo jur bezbroj puti pisali, plakali, se tužili, morgovali, psovali, optuživali, iz­mišljali popratne mogućnosti učnje hrvatskoga jezika.

Ako se zgledamo samo na one ki kumaj čitaju hrvatski ili samo slabo, za nje bi triba­li pisati na toj jezičnoj razini, ćemo je najvjerojatnije još i zbantovati, jer su intelektu­alno na čuda višoj razini ne­go u pogledu na jezik. A oni ki su se bolje školovali u hr­vat­skom jeziku, ki su željni lektire i informacije i na čim višem hrvatskom jeziku, nje triba isto zadovoljiti. Onda pravoda nije već sve za sve! Hrvatske novine su napravile ta „špagat“ a s pozitivnoga gledišća se je to i ugodalo!

Kategorije