Stoprv otkrivanja istine o Pliberku moglo bi pomiriti natezanja

Pliberška (Bleiburška) tragedija iz maja 1945. ljeta nije toliko pitanje hrvatskoga grba ki počinje s bijelim poljem – ki mnogi smatraju ustaškim simbolom – koliko je pitanje ideologije ka se želji nametnuti ovoj tragediji. Tim se, hoteć ili ne veliča fašizam, to je ustaštvo, iako danas znamo (ako kanimo znati) da su većina žrtav bili civili a ne vojska, ke se nažalost ne spominje na tom bojnom spomeniku, a tribalo je! Usput rečeno, u Gradišću, po cijeloj Austriji zapravo svako selo ima bojni spomenik za pale i zgubljene vojake kako u Prvom tako i Drugom svitskom boju. Ovde još nijedan nije došao na ideju da bi to bili spomeniki fašistom, članom Nimškoga Wehrmachta, da, i SS-a ki su pali na brojni fronti u tom strašnom narodoubilačkom boju.

Čim stariji tim su progresivniji – čim mladji tim konzervativniji!

Centar.razgovor s dvimi „seniori“ naše domaće novinarske, kulturne a pred svim i jezične scene nam je opet jednoč jasno pokazao i predočio: U tom pitanju su prethodniki bili znatno napredniji nego danas mladi. A čim dalje idemo najzad u našoj povijesti, recimo do Štefana Zvonarića st., Konrada Meršića, Ignaca Horvata, Rudolfa Klaudusa, Frica Bintingera ili još i najzad do Miloradića, tim progresivniji su bili u pitanju hrvatskoga jezika, ki se tada još nije ni nazivao „gradišćanskohrvatskim“.