Slavistica Katarina Tyran je s prvim septembrom minjala djelatno mjesto. Kao associate profesor podučava po sedmimi ljeti na Sveučilišću Beč od sada na sveučilišću u Helsinkiju u Finskoj.

Profesura je odgovorna za slavensku filologiju u najširjem smislu. Nje predavanja su mišljena za študentice i študente slavistike ali i opće lingvistike ili drugih študijov. S Hrvatskimi novinami se je pominala o izazovi sveučilišnoga sistema i pitanju uvezivanja gradišćanskohrvatskoga u sveučilišni sitem.

HN: Čestitamo na novoj poziciji u Helsinkiju. Finska slavistika je poznata. Kako će uticati na znanstveno djelovanje?

Katarina Tyran: Da, finska slavistika je jako poznata pred svim zato, da su se bavili staroslavenskim. Zvana toga su i dost jaki u svojoj rusistiki, ali ja vidim sebe kao osobu, ka bi i nove teme uključila u to sve. Ja sam se u svojem magisteriju bavila jednim starijim jezičnim spomenikom i toga analizirala, ali ja sam od onda zapravo išla dost daleko od klasičnoga filološkoga djelovanja, a ja bi to rado i onde upeljala u ta cijeli slavistički duh, da imamo i malo novije pristupe i teme, ke su već u suvrimenom svitu. Ja mislim, da su me zato i na tu poziciju odabrali, ar zapravo doprimim teme, ke onda još nisu bile zastupane u slavistiki.

HN: Ke teme bi to bile?

Tyran: Moja glavna tema je na jednoj strani manjinski jeziki sa sociolingvističkim pristupom: Ča djela naše društvo s tim, odnosno kako društvo odredjuje, ča znači biti manjina, kako i kada koristimo ki jezik.

Ja sam izdjelala jedan cijeli novi projekt. Mi svenek polazimo od te činjenice, da su manjine vezane uz jedno odredjeno područje, uz jedan odredjeni teritorij, ali to zapravo uopće već ne odgovara sadašnjem svitu. Znači, ljudi su mobilni, ljudi putuju iz Gradišća u Beč, putuju iz Gradišća u Graz, putuju iz Gradišća u cijeli svit, tote živu odredjeno vrime pak se morebit vraćaju.

To znači, ta predstava, mi imamo i u pogledu kako mi istraživamo jezik i manjinu, je svenek vezan uz jedan posebni teritorij i ja mislim da to moramo minjati. To je jedna tema, ku ću uključiti u svoj istraživački portfolio u pogledu na gradišćanskohrvatski, ali ja bi to rado i proširila na druge manjine, na Sorbe ili na Rusine. A ja mislim da se to da i jako dobro prispodobiti sa Sami manjinom u Finskoj, ki imaju jako slične dinamike. To je jedna tema, a druga tema, ka je jako centralna u zadnji ljeti kod mene, je istraživanje jezičnoga krajolika, znači vidljiv jezik u javnom prostoru: Zač je to važno? Ča to zapravo znači, ča se tote dogadja? Tote je Gradišće zapravo fantastično tlo za istraživanje iz već koga aspekta.

A treta glavna tema mi je pitanje ortografije i pisma. Sad, pred svim u pogledu na to, da se u lingvistiki jako dugo polazilo, odnosno da se zastupalo tezu, da je zapravo pismo samo sekundarni sustav, a ja jasno tendiram na tu stran, ka tvrdi, da je i pismo samo po sebi zna govoriti i da je i ortografija važni dio, koga moramo istraživati u lingvistiki, jer ti ako vidiš jednu rič, ka je pisana na odredjen način, onda ti automatski imaš odredjene asocijacije. To znači to su tri glavne teme, na ki djelam i kanim dalje djelat.

HN: Do sada ste podučavali i istraživali na Sveučilišću Beč. S Vašim odlaskom ima slavistika u Beču jednu osobu manje, ka se bavi gradišćasnkohrvatskim jezikom. Ča bi se moralo učiniti, da gradišćanskohrvatski dostaje na bečkoj slavistiki već podupiranja?

Tyran: To je pitanje ko ima jako čuda aspektov i razin. S jedne strani imamo principijelni problem u austrijskom sistemu sveučilišća, da su upeljali pred nekoliko ljet takozvani paragraf 109. Ta je odredio, da ako nimaš stalnu poziciju, onda je po 8 ljet gotovo. Iako ti na primjer sama svoj projekt doprimiš, ako ti sama svoju poziciju stvaraš i ako si ju znaš sama financirati, ti na jednom ter istom sveučilišću ne moreš biti duglje od 8 ljet.

To je katastrofa. Austrija je dijelom kopirala zakone drugih držav, pred svimiz Nimške, ki su to ranije imali i onda opet revidirali.

Politika se zgovara na to, da su oni očekivali, da ćedu sveučilišća stvarati čuda već fiksnih pozicijov. To ali nisu djelali, jer sveučilišće ima odredjene odredbe po ki se odredi, koliko pinez oni dostanu. To je na primjer internacionalizacija. Sveučilišća ada tribaju konstantnu izmjenu, da bi dostali pinez. Znači ta cijeli sistem sam u sebi je jako problematičan. A tako je i bilo kod mene. Ja sam svoju poziciju imala sedam ljet dugo.

To je ta jedan glavni problem. Drugi problem, koga vidim u pogledu na gradišćanskohrvatski, je, da se iz naše manjine nikad nije dost za to zalagalo, da bi se tako ča institucionaliziralo. Dugo je jur pitanje, kako se znaju te gradišćanskohrvatske vježbe očvrstiti. To je jedna stvar, da imaš ti vježbe od dvih ur. Vježbe od dvih ur su dobre i važne, ali mi bi tribali kompletnu strukturu znanstvenoga istraživanja. A to je ča mi nimamo.

HN: Kako bi moglo izgledati ovakova struktura?

Tyran: Mi nimamo institucionalizirano znanstveno istraživanje. Mi imamo društva kada se ljudi dijelom u svojem slobodnom vrimenu bavu znanstvenim istraživanjem. Ali to nije institucionalizirano znanstveno istraživanje.

Ako gledamo na druge manjine, onda nam ovde čuda fali. Mi smo bili nedavno kod Ladincev, kade imaju cijeli stan kada je 10-15 znanstvenikov zaposleno, ki se samo tim bavu. Ako gledamo na Sorbe, ti imaju kompletnu strukturu za istraživanje. Frizi imaju sami svoju katedru na sveučilišću. Mi imamo frizistiku, mi imamo sorabistiku. To su institucionalizirana mjesta, ka su u strukturi ovde i ki su onda i odgovorni za to, da se znanstveno tim bavi.

HN: Rado se argumentira, da za takove pozicija nije narašćaja.

Tyran: Za gradišćanskohrvatski u momentu nimamo narašćaja. Ja ne znam, odakle bi došao slavistički narašćaj. Mi imamo u Željeznu pol profesure, ali to je Pedagoška visoka škola. Tote ide prvenstveno za izobrazbu učiteljev i i učiteljic.

To je važno, ali to ne more pokriti znanstvene potriboće. Zadnja disertacija, ka se je bavila iz Austrijske slavistike gradišćanskohrvatskim je bila Zorka Kinda-Berlaković pred 25 ljet.

Odonda već nije bilo disertacije u Austriji. Ja sam svoju pisala u Nimškoj, ar u Austriji već nijednoga nije bilo, ki je bio pripravan biti mentor za to. Mi stojimo pred tim, da zapravo i na nijednom Austrijskom sveučilišću nikoga nije, ki bi mogao mentorirati disertaciju o gradišćanskohrvatskom u najširem slavističkom smislu. Zato i ništ nimamo.

To je katastrofa, jer znači mi si uopće već ne moremo stvoriti sami svoje znanstvene narašćaje. A to ide opet najzad na principijelni problem, da imamo jako zastaran sistem s habilitacijami. Dok sam bila u Beču nisam smila mentorirati niti bachelor-djelo, ar je dost profesorov ovde, ki to znaju djelati. To je posebnost slavistike.

A u filologiji uopće u cijeloj Europi fali narašćaj. Mislim da filologije nisu dost zaran uptile, da tako postavu i da objasnu zač su važne i ča bi mogla nam doprinesti i našemu današnjemu svitu.

HN: Gradišćanskohrvatske vježbe nisu obavezni dio kakovoga kurikuluma. Čuju se još i priče, da još i na slavistiki rado ne odobru gh-vježbe za svidodžbe. Kako bi se naša nadregionalna i politička društva mogla uključiti u djelovanje?

Tyran: Pitanje je uvijek, kako znaš svoj jezik u kakovu vrst profita obrnuti. Mi smo si to pogledali u manjinski konteksti. Ja sam analizirala stranice turističke ponude u Spreewaldu i u Gradišću. Spreewald je isto katastrofa u pitanju koliko ljudi tote još uopće govori sorpski, ali sorpski je tote zastupan. Postoji svist o tom, da je ta manjina tote dio te zajednice.

Ako si pogledamo Gradišće, ako si pogledate stranicu Turismus Burgenland: nula. Gradišće je zapravo jedina savezna pokrajina u Austriji, kade se govoru četiri jeziki: romski, madjarski, hrvatski i nimški. Ti jeziki na javni stranica ne postoju. Ne postoji niti jedna jedina natuknica o tom, da je Gradišće većjezično.

Ne postoji u Gradišću nikakova svist, da je to ča važnoga. Znamda ponekad, ako imamo sriću, pak je kakov svetačni akt, pa je tote jedna osoba unutri, ka malo misli na to, onda se zna stati, da se ča dogadja.

Ali to svenek odvisi od pojedinih osob, ali ne na razini Gradišća. A Austrija sama po sebi isto sebe ne doživljava kao jednu većjezičnu državu. To znači, mi živimo u jednom društvu, komu zapravo to, ča mi nudimo kao manjina, apsolutno nije vridno.

To nijednomu ovde nije vridno. Onda me ne čudi, da manjinski jeziki nisu dio kurikuluma. Ja mislim, da bi to principijelno moralo biti dio izobrazbe učiteljev bilo-koga predmeta.

Ljudi na pozicija iz naše zajednice bi se morali zalagati za to, da se znanstveno istraživanje institucionalizira. Da to već ne leži u ruka društav. Ja ne zastupam, da se svaki korak plaća za koga se zalažeš. Naravno tribamo društveni angažman, ali odredjene stvari bi morale biti plaćene pozicije. Ti ne moreš u svojem slobodnom času pisati znanstvene knjige za teme, ke ti na poslovnom putu ne pomažu. To već nije moguće.

Ti tribaš odredjenu strukturu, da znaš si prositi pineze. Za znanstvene projekte si znaš samo prositi pineze, ako imaš fiksnu poziciju, a tu mi nimamo.

Ja mislim, da bi se sva društva morala složiti u tom, da velu: Mi ćemo dati naše podupiranje za znanost. Da velu: Mi nećemo svaki dati producirati tri CD-e, ali mi ćemo zato jednu poziciju stvoriti. A ta pozicija zna onda dalje gledati, pa pridobiti projekte, pa imati, ne znam, dva doktorante, pa onda znaš takov projekt načiniti. Na širokoj bazi.

A kako ljudi študiraju, na to je jako uticalo upeljanje Bologna sistema. Generacija mojih roditeljev je upisala ča pak su pohodili to, ča je je zanimalo i onda kada ča završili. Mi smo isto imali odredjenu slobodu, današnja generacija ima sistem kao u školi. Imamo jako strogi sistem iz koga znaš jako teško skrsnuti livo ili desno, ako te ča još dodatno zanima. Kad sam ja počela študirati slavistiku u vježba za gradišćanskohrvatski su sidili s manom ljudi, ki su se tehniku, medicinu, pravo ili ča drugo študirali. Danas to već ne moru uskladiti u študij i to nam ne igra u prilog, ar ne moremo očekivati, da se cijela gradišćanskohrvatska mladina ide slavistiku študirati.

HN: Ako pogledate gradišćanskohrvatsku zajednicu i sadašnje stanje. Ča je po vašem mišljenju najhitnije znanstveno djelo, ko bi se tribalo napisati?

Tyran: Mislim, da bi bilo za nas najvažnije i najhitnije djelo, da se tim bavimo, ča se dogadja. A ja sam to zapravo kanila djelati u pogledu na tu mobilnost. Ja sam u Beču odrasla, ne u Gradišću. Vidim, da i u generaciji mojih roditeljev, da su neki ljudi jednostavno prestali se s ljudi pominati. A ja bi tako rado razumila, zač.

Ja imam svoje teze, imam svoje teorije, ali ja mislim, da je to, ča bi mi morali razumiti. Zač se ljudi prestanu pominati? Ti, ki se pominaju, se nako pominaju. Pitanje je, zač mi zgubimo govoračice i govorače i zač se ljudi ne deklariraju, da se pominaju. To bi moralo biti široko postavljeno znanstveno djelo. 

Intervju je peljala Tereza Grandić