U crikvenovjerskom pogl­e­du Hrvatski dekanat je nekad bio ponos gradiš­­ćanskih Hrvatov, pred svim onih u sridnjem Gradišću, ki su se držali za najčvršće ne samo u hrvatskom jezičnom pogledu nego i na području hrvatskoga školstva, izdava­nja hrvatskih školskih knjig, a ne na zadnje i u vjerskom pogledu. U crikveni posli u hr­vatski seli sridnjega Gradiš­ća nije bilo pitanje, će li biti nešto po hrvatsku. To je bilo po sebi razumljivo a niti lju­di a još manje duhovniki ništ dr­u­go ne bi dopustili, bolje re­če­no: ne bi ni razmišljali o tom ćedu li omalovažiti, zanema­ri­ti hrvatsku rič. Ovde je hrvatstvo bilo po sebi razumlji­vo. A zato sridnje Gradišće i nije moglo niti nije kanilo ra­zumiti brzu asimilaciju na jugu a još manje na sjeveru Gradišća. To je: asimilaciju ka je počela u politički krugi, a pak se je nastavila prik mu­zičko-folklornih krugov i je za­vršila na kraju i u instituciji Crikvi, u crikva po nekad naj­većim dijelom hrvatski seli, od kih je npr. Cindrof, Vul­kaprodrštof, a da ne govorimo npr. o Pandrofu po bro­ju stanovnikov veći nego sva hr­vatska sela sridnjega ili južnoga Gradišća skupa. Dakle ako smo izgubili hrvatsku rič u ti seli na Poljanci i na Hati u jednom selu smo izgubili već Hrvatic i Hrvatov nego u ostali kraji Gradišća skupa!

To ča se je u prošli desetljeći dogodilo na Poljanci i na Hati odnosno na jugu ze­mlje sada se orijaškimi koraki i silom paravaljka dogadja med Dolinjimi, kade se to­mu dodatno još i strašno sma­njuje broj stanovničtva, dok­le na sjeveru Gradišća sela doslovno pucaju od doseljenikov, naravno skoro uop­će ne na korist hrvatske riči i kulture. Jedini priliv hrvatske riči su oni doseljeniki iz Hr­vat­­ske ili pretežno iz Bosne, ki su za boja 1989.-94. pristigli kao izbiglice ili trbuhom za kruhom. Je li su ovi bili „inje­kcija“ u teško betežno, isušeno kako i kroz i vlastitu nemarnost o­slabljeno narodno tijelo grad. Hrvatov, ćemo st­o­prv viditi. Željili bi, ali ni­smo toliko uv­je­reni, jer je gra­diš­ćanska prepotencija pre­ma doseljenikom, i u jezičnom a pred svim u pogledu mentaliteta i vidje­nja dru­štvenih o­k­olnosti velika preprika u tom.

A sada je još i Crikva vrlo oslabila u nekadšnjem „hrvat­skom pupku svita i okolice“. Sve manje je ljudi, a još ma­nje dice, škole se zatvaraju ili se boru s opstankom. A cri­k­ve kao utočišće hrvatskoga jezika? Svadje, nesložnost, su­mljive optužbe ča do krivo­ga svidočenja i sudskih ras­prav. Cui bono? se pita Lati­nac. Čemu ovo služi? Od Hr­vatskoga dekanata vrijeda već neće biti ni traga ni slijeda. S kim ga obdržati. Nima ni duhovnikov a i sve manje vjer­nikov. Trajštof je novi Veliki Borištof! Ne čudi da biškup koncentrira svoje pretorijance okolo sebe i okolo Željezna. Će li to ojačati hrvatstvo? Željili bi to ne samo biškupu i vikaru nego i samim sebe!