Za nami imamo jak i priznanja pun tajedan. Ne bi se znao spomenuti, kada smo tako kocentrirano i koncertirano u tako kratkom času toliko odlikovani kao narodna grupa — a to u osoba, ličnosti javnoga i društvenoga života, dakle ljudi iz naše posredne i neposredne okolice, iz našega društva, iz naše proširene „obitelji“. Jurko Cvečko (Metron), Mišo Hepp u Ugarskoj (Srebrna plaketa), Gabriela Novak Karall (Časni križ Republike Austrije za znanost i umjetnost), Poli Blagus (Europan), Kristijan Karall, Marijana Palatin i Julija Kornfeind (Mini-Metron), a interni krugi znaju da dugoljetnoga zasluženoga iz naših redov vrijeda čeka jur duži čas odlučeno visoko odlikovanje iz Republike Hrvatske. Moguće da će se i Grad Beč priključiti, da u dogledno vrime priznaje i časti djelovanje nekih naših aktivistov/ic. Sva ova odlikovanja i čašćenja tribaju se gledati i kao priznanje i čašćenje cijele narodne grupe, različitih dotičnih društav i organizacijov i idejov i djelovanja ča stoji za tim. Cijeli naš „mali hrvatski rod“ (© Mate Meršić Miloradić) se smi i more ponositi s timi odlikovanimi i s tim, da imamo koga ki je i u oči kako svoje narodnosti tako i većinskoga naroda zavridio i je zaslužio visoko odlikovanje. Priznanje je to i užemu krugu odlikovanih kao i onim bez kih čuda čega ne bi bilo ni moguće. Ali triba posebno naglasiti: odlikovanje i priznanje je to pred svim i u prvom redu samim odlikovanim. Priznanje je to za njevo djelovanje, zalaganje, svenek povezano i sa žrtvovanjem, dostkrat povezano s djelovanjem protiv snažnih sil i otpora, protiv kritičarov, ljubomornih drugomišljenikov, većkrat i protiv ciničnih napadov i omalovažavanj, protiv onih, ki jur iz principa želju kočiti jer nimaju dosta samopouzdanosti i ne bi dozvolili da ju drugi imaju — a kamo li u takovoj maloj narodnosti kakova je ova naša gradišćanskohrvatska. Odlikovanja su dakle pred svim priznanje toj dotičnoj osobi — a tim i dokaz zato, da odvisi uglavnom od osobe, od dotičnih ljudi, da bi se ideja uopće rodila, da bi ju negdo razvio i gajio, da bi ju negdo sprogovorio i gurao to osvidočenje a je pak pokusio i ostvariti. Priznanje je ovo bez sumlje istaknutim ličnošćam, ke žrtvuju i same sebe: Drugi puti bi znamda bili puno laglji i već čega laglje za postignuti. Ali ovi su uvjereni, da ponekad triba pojti i težim, grambavijim i strmijim, naglijim putem, tako da bi to koč mogla nastati ravna i ugodna cesta. Od te ceste, kada je pak mimo toliko žrtvovanja i zalaganja, odupiranja i suprotivljenja zravnana i flostrana i od ke se kašnje pak veli, da je po sebi razumljiva i da su to ionako svi znali i da ju ionako jur imamo oduvijek. Dakle čestitajmo tim odlikovanim — i skinimo krljaču!