Kako ćemo konačno početi obavljati posle na vrime? Protiv kroničnoga odgadjanja obavezov postoji nekoliko jed­nostavnih trikov, ke svaki more slije­diti. Oni nam mo­ru znatno popravi­ti način, kako će­mo bolje hasnovati svoje dragocijeno vrime. Iako smo svi različni, ali s vrimenom i obave­zami se u većoj ili manjoj mjeri svaki od nas bori. Na djelatnom mjestu nas gonu termini, nepregledna rijeka e-mailov i potribovanja kolegov. Mnogim se situacija ne popravlja ni do­ma, kade se moraju konfrontirati s problemi, ke nosi obiteljski žitak.

Morebit je jedan eficijentan trik, da javno velimo, do kada ćemo zgotoviti neki posao. Ako na priliku djelate na kakovom projektu, recite človiku, za koga ga djelate, da ćete ga zgotoviti do četvrtka u 16 uri. Ako se tako obavežete, bit ćete već motivirani, da ga do zadanoga termina i završite. Mnogi ljudi u takovoj situ­aciji velu, da ćedu obaviti posao „čim prlje“. Ako pak niste od onih rijetkih ljudi, ki se perfektno znaju kontrolirati i disciplinirati, će se vaše “čim prlje“ znamda vlići dane ili ta­jedne dugo, ar ćete najti sto dugovanj, ka imaju prioritet.

Većina ljudi posle obavlja po redoslijedu, kako upravo dohadjaju. Dugovanja, ka nam se na prvi pogled činu hitna, kotno novi e-mail ili telefonat, morebit uopće nisu važna. Za­to je spametno, odgovarati na e-maile i telefonate dva ili tri pute na dan, namjesto prekida­ti posao, samo da bi doznali sve o najnoviji toneri ili aparati za kavu. Ako upravo djelamo nešto važnoga, moremo pustiti i koga drugoga, da se javi na telefon.

Idealno je i glasno ponavlja­nje dužnosti: „Moram to u­djelati!” Nije tajna, da je najte­ži početak. Osebujno ako smo upravo došli s djela i se spus­tili u komotni kauč, nam vje­ro­jatno nije ni u peti, da počnemo tiglati ili prati sudje. U takovi situacija je najbolje hrabriti se glasno motivirajućimi riči: „Čim prlje z­avršim, tim pr­lje ću se moći zabavljati s filmom.“ Nagrade ne mo­raju biti nešto velikoga. I malenkosti poma­žu mo­tivirati se. Na pri­liku se po zavr­šetku nekoga po­sla moremo na­graditi s najdra­žim čajem, kavom ili nekim „malim grihom“. Na ov na­čin ćemo ostati motivirani cijelo vrime, a naučit ćemo i već cijeniti male užitke. Čuvajmo se ljudi, ki nam „kradu“ vrime. Ako znamo, da kava s nekom družicom ne more durati kra­će nego dvi ure, nije dobro družiti se s njom za vrime djelatnoga tajedna ili upravo one faze, ka nam je po obaveza najintenzivnija. Ako imamo čuda djela, a malo vrimena, je zadnje, ča nam pomaže šlefura s onim slavnim „nećeš vje­rovati, ča mi se je stalo čer“. Takovo kreketanje tribamo odgoditi na hipce, kad nam vrime nastane apsolutno nevažno.

(Agnjica Schuster)