Srijedu, 10. aprila u društveni prostorija u Beču su dodilili kulturnu nagradu Hrvatskoga centra »Metron« za 2012. ljeto moravskomu Hrvatu, aktivistu i dobrotvoru kao i kolekcionaru Jozi Lavička, ki se zalaže za očuvanje običajev, nošnjov i jezika moravskih Hrvatov. Lavička se je u prošli desetljeći intenzivno zalagao i djelao za svoju hrvatsku granu u Južnoj Moravskoj u Českoj republiki, ka je skoro nestala po prisilnom raseljenju 1947./48. kao „politički nepovjerljivi“ kroz nove komunističke vlastodršce. Kako je naglasio juror Rudi Gregorić, je bilo nekoliko predlogov za »Metron« 2012., ali se je žiri jednoglasno odlučio za Jozu Lavičku, jer je u svojem zalaganju za narodno dobro moravskih Hrvatov ostvario ča ,zvanarednoga’“. Kroz program je peljala glavna tajnica Hrvatskoga centra Gabriela Novak-Karall, ka je kao muzički program mogla najaviti folklorni ansambl Kolo-Slavuj s novoaranžiranimi jačkami moravskih Hrvatov kao i Jačkarni i tamburaški zbor Jandrofa. Laudaciju dobitniku »Metrona« je držala Lenka Kopřivova, potpredsjednica Udruženja hrvatske manjine u Češkoj:

„Poštovani prijatelji, večeras smo se ovde sastali kako bi zahvalili gospodinu Jozefu Lavički na njegovom entuzijazmu i ustrajnosti ke jur nekoliko desetljeć posvećuje brigi za bašćinu, jerb moravskih Hrvatov i kako bi te napore nagradili kulturnom nagradom »Metron« ka mu s pravom pripada.

Zač su djelo Jozefa Lavičke i rezultati, ke on donosi. tako važni? Moravski Hrvati su mala zajednica, najsjeverniji dio izvorne (ili najstarije) hrvatske dijaspore u Europi. U južnu Moravsku došli su u 16. stoljeću i do kraja 1940-ih ljet 20. stoljeća uspili su u tri seli u okolici Nikišporka (Mikulov/ Nikolsburg) — radilo se je o Frelištofu (danas Jevišovka), Novoj Preravi i Dobrom Polju — sačuvati svoj jezik, identitet i ponos na to da su Hrvati.

Ipak, komunistički režim uspostavljen u Čehoslovačkoj po završetku Drugoga svitskoga boja odlučio je likvidirati tu nacionalnu skupinu i to ne samo iseljavanjem Hrvatov iz njevih domov na moravsko-austrijskoj granici — plan je bio dugoročniji, a njegov učinak tribao je biti trajan. Raseljeni Hrvati tribali su se stopiti sa češkom sredinom, potpuno se asimilirati, dica su tribala zaboraviti koga su porijekla bili njevi roditelji i djedi, susjedi su tribali zaboraviti gdo je pored njih stanovao, a spomeniki na cimitori tribali su biti zaminjeni novimi. Drugimi riči, za moravskimi Hrvati nije smilo ostati ništ.

Nestati u zaboravu je morebit najgore ča more pogoditi etničku skupinu, a još je tužnije ako do toga ne dojde prirodnim procesom, nego kršenjem osnovnih ljudskih prav. Tim je hitnija i zaslužnija djelatnost onih ki su odlučili nešto učiniti protiv te pojave i uspili ju poništiti. Joza Lavička je takov človik. Brzo je razumio da se protiv zaborave triba boriti i prihvatio se je te zadaće. Svojom marljivošću, znatiželjom i upornošću poduzeo je mnoge napore kako bi kultura moravskih Hrvatov bila dokumentirana i kako bi se o nji znalo. Nabrojati sve aktivnosti Jozefa Lavičke nije laka zadaća, zato ću spomenuti samo najznačajnije.

• Velika ljubav strica Joze postalo je djelo bečkoga akademskoga slikara Othmara Ružičke. On je u prvoj polovici 20. stoljeća živio med Hrvati na području Nikišporka i u svoji slika ovjekovječio njev svakodnevni i blagdanski život. Joza Lavička ne samo da skuplja Ružičkina djela, nego opaža i sudbinu ljudi ke je umjetnik ovjekovječio. Pitajte ga u kakovi okolnosti je neka slika nastala i on će to znati. Pitajte ga gdo je na njoj prikazan i ča se je s njim dogodilo — reći će vam. Ne radi se samo o zanimljivosti ke rado slušamo mi, pripadniki hrvatske zajednice u Češkoj. Te informacije imaju i velik značaj s gledišća povijesti umjetnosti, povijesti i etnologije. 
• Osim toga ča skuplja Ružičkina djela, Jozef Lavička često ih i posudjuje za različne izložbe. Tako se je pobrinuo i za to da su platna s motivi iz života moravskih Hrvatov razvedrila zide izložbenih dvoranov u Nikišporku, u Moravskom Krumlovu, Brnu, Beču, Gijeci,  Lavi/Dinji (Laa/Thaya), u Zagrebu i u mnogi drugi gradi. Kako vjerojatno znate, bečki slikar se je med Hrvati u okolici Nikišporka (Mikulov) ćutio vrlo dobro i tako se je po nekom vrimenu tamo preselio. Mislim da bi mu stoga sigurno predstavljalo veselje kad bi znao da je i njegov nadgrobni kamen postao dio frelištofskoga cimitora — 2012. ljeta se je za prijenos spomenika iz Beča u Frelištof pobrinuo Jozef Lavička. Spomenik stoji nedaleko starih hrvatskih križev je gosp. Lavička dao popraviti i postaviti. U neposrednoj blizini se nalazi i spomenik hrvatskim obiteljam ke su u selu živile ranije — inicijator njegovoga nastanka je takaj Joza Lavička. 
• No, stric Joza ne gradi spomenike svojim bivšim susjedom samo na cimitoru. U autobiografskoj knjigi »Lipo naše selo« ka je izašla 2005. ljeta opisuje svoju i sudbinu drugih frelištofskih sunarodnjakov. Predstavlja njeve misli, opisuje običaje i tradiciju, ku su sačuvali. Kroz te sitne dogadjaje pojedincev pred nami nastaje plastična slika sela i zajednice u koj njegovi stanovniki živu. Moravski Hrvati o sebi su često govorili (i govoru) da su dobri i veseli ljudi. Njevo veselje potpuno bi izbilo najmanje jednom godišnje, na kiritofu. U organiziranje modernih kiritofov, tj. susreta sunarodnjakov u starom selu po 1989. lj. Jozef Lavička se je aktivno uključio. Nekoliko ljet ih je još i sām organizirao. 
• A kako bi pogled na šarene hrvatske nošnje češće veselio oko gledatelja, i to ne samo na kiritofu, Jozef Lavička se je pobrinuo za to da je dvajset originalnih nošnjov predano ansamblu gradišćanskih Hrvatov Kolo-Slavuju ki je tako preuzeo brigu o očuvanju i daljnjem razvitku folklora moravskih Hrvatov.“

(nastavak slijedi)

>> Galerija