Na »Medjunarodni dan žen« 8. marca se je nekoliko hakovcev, pretežno mladih žen, spomenulo ženskih spisateljic i ženskoga lika u gradišćanskohrvatskoj književnosti kao i žen, ke su pisale i pišu literaturu na hrvatskom jeziku i uza to potiču iz Gradišća. Koliko je to bila zahvalna tema za Zrinku Kinda, ka je o toj temi diplomirala na Slavistiki Bečkoga sveučilišća, ili je bilo i dosta „mledna“ i „razrijedjena“ tematika, o tom zna ova mlada i angažirana prije svega i pedagogica i natprosječno nadarena pjevačica sigurno puno povidati. Zapravo sve, o čemu je pisala u svojem diplomskom djelu, je morala sama otkriti i se je kumaj kade mogla naslanjati na jur postojeću sekundarnu literaturu. Dakle je morala sama iskati i najti primarnu literaturu, dakle istraživati sama ča su objavile žene na hrvatskom. To, dabome, u prošlosti nije bilo ni preveć ni preobiljno.
Naravno, i sama Zrinka Kinda zna, da je stoprv počela otkrivati temu, da je stoprv otvorila oblok, vraca u žensku literaturu i med gradišćanskimi Hrvati. Na nikakov način nije mogla crpiti „iz punoga“. U prošlosti je zapadnougarska a kašnje pak gradišćanskohrvatska književnost bila dominirana od Katoličanske crikve, od dostojanstvenikov Crikve i ljudi ki su kanili tako pisati da bi najbolje odgovaralo vjeri, Crikvi i željam nje zastupnikov. Ta konzervativizam se je očuvao do daleko u 20. stoljeće i je morebit jedan od glavnih uzrokov, zač su se Hrvati očuvali na ovom području: zato kad se nisu otvorili novim, naprednim a tim i internacionalnim pokretom u strujanjam — i u književnosti.
Pojedinačno su žene pisale, ali nije bilo govora o „ženskoj literaturi“, za kom danas tako rado tragaju, i išću krivce, zač toga nije bilo. Naravno, činjenica je, da hrvatski duhovniki i dostajanstveniki ni školniki nisu hrabrili žene da pišu, nego svoje subrate. Ali nije nigdir dokazano, da bi negdo ženam zabranio pisanje ili da su npr. kalendarci odbili objaviti ča su žene pisale. Jednostavno žene nisu pisale, jer su se bavile drugimi posli. Iz današnjega gledišća je to pravoda jako velika škoda i mora nam biti žao, da toga imamo tako malo odnosno skoro uopće ništ.
To se je pak sve preminilo u 70-ljeti prošloga stoljeća kada su žene snažno stupile na scenu i u literaturi i se pojavile u generaciji „ptićev i slavujev“ a s Anom Šoretić smo imali ne samo ženu kao redateljicu nego i dramatičarku. U nje plovnom koritu su se pak pojavile i druge žene na području dramske umjetnosti a „linakova generacija“ je za kratak čas splavila na površinu mlade u ženskoj i literaturi žen. No, i to se čini da se je opet osušilo. Problem nije u tom da se ženam ne bi dalo pisati ili da ih se ne bi objavilo — kakova plitkost onih ke to mislu — nego da ne pišu!