Znanstvena istraživanja su pokazala, da ljudi, ki se ufaju u dobru budućnost, brže ozdravu, svejedno je li je to srčani infarkt ili je li su si slomili ruku ili se upekli. Ufanje je naš nutarnji stav, da će nešto dobro zavr­šiti. Mi sami ili naš partner, naše dite, će­du ozdraviti. Naša financijska situacija će se poboljšati, konflikt s kolegicom će se riješiti. Mi vizualiziramo, kako ćemo savladati neku situa­ci­ju. Mi vjerujemo, da ćemo sami, s podupiranjem drugih priskočnih ljudi ili s Božjom pomoću najti rješenje za aktualne poteškoće.

Zna se, da ufanje mobilizira snage, s kimi se organizam sam liječi. Ufanje bi mogli o­pi­sati s pozitivnim očekiva­njem, ko će prouzrokovati pozitivne, mjerive promjene tijela. Gdo gubi ufanje, on gubi i životnu energiju. Tako naravno stagni­raju i snage organizma, da sam sebe izvrači. Oko toga se povida sljedeće pripetenje:

Nekoga muža su nenamjer­no zatvorili u hladionici (Kühlhaus). Znao je da do dru­goga jutra već nijedan neće dojti i ga pustiti van. Mislio je da mu je bila skradnja ura. Nije se ufao u to, da bi mogao preživiti noć u tako ekstremnoj zimi u hladionici. Pisao je svojoj obitelji još i oprošćajno pismo (Abschiedsbrief) i bio osvidočen, da mu je sudjena smrt u hladionici. Jutro su ga našli mrtvoga. Ali njegovu smrt nijedan nije razumio. U noći je naime bilo ispalo hla­djenje, tako da bi bio mogao preživiti. Njegovo osvidočenje, da nima šanse da se izvuče živ iz ekstremne situacije, ga je na kraju i usmrtilo. Potom vidimo da gubiti ufanje znači, biti osudjen na smrt.

Človik prez ufanja je zvećega depresivan. On je izgubio vjeru u sebe i u dobru budućnost. On ne vidi smisla u žitku, ar misli da sam ne more ništ preminiti. Kako djeluje ufanje? Pozitivan stav bazira na placebo-efektu. Tim se ja­ča imunski sistem organizma. S nazivom „placebo“ opisujemo tablete prez djelotvornih supstancijov. U eksperimenti, u ki su istraženi placebo-medikamenti, se je poka­zalo, da in­ak­tivni preparati moru izliječiti manje betege. Tako su pacijenti ozd­ra­vili na teme­lju toga da su vjerovali u djelovanje medikame­n­ta. To je fenomen proročanstva, ko se samo ispunjuje (selb­st­erfüllende Prophezeiung). Djelomično se moru svoditi na to špontana ozdravljenja. Pacijenti mnogokrat po dijagnozi preminu svoj žitak, svoju hranu, životne okolnosti i cilje. Oni čvrsto vjeruju, da su oni iznimka pravila i puni ufanja počnu terapiju. Osvidočeni, da su u stanju okrenuti trenutno stanje i su pripravni sve pod­uzeti, da im se situacija premini na dobro. Tako se aktiviraju snage samoliječenja. Vje­ra i ufanje u ozdravljenje su najbolji medikamenti, ke človik sam sebi more prepisati, a djeluju prez negativnih posljedic.

(Agnjica Schuster)