Identitet bunjevačkih Hrva­tov u Vojvodini izrazito je jak, a razdvajanje na Bunjevce Hr­vate i ne-Hrvate pridoneslo je jačanju hrvatskoga identiteta. Bunjevački Hrvati upra­vo elemente kulturnoga na­sljedja izdvajaju kao prepo­znatljive markere identiteta.

SUBOTICA (VOJVODINA) — Režim Slobodana Miloševi­ća započeo je kasnih osamdesetih ljet proces odnarodjiva­nja bačkih Hrvatov. Tako Bu­njevci u Vojvodini nisu već pro­glašavani Hrvati, nego posebnom narodnom skupinom.

Nijekanje hrvatstva Bunjev­cev razvilo se je u akademsku disciplinu u suvrimenoj Srbiji, pri čemu je tzv. „bunjevačka nacionalna manjina“ dostala znatna financijska sredstva, p­olitičku zastupljenost i op­će­nitu prednost pred hrvatskom manjinom. Stoga su djela o Hrvati Bunjevci izrazito va­žan prinos održavanju povijesnih činjenic, a posebno su vridna djela o etnološkoj i kulturolo­škoj bašćini, jerbu.

Milana Černelić, redovita profesorica na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, je prije nekoliko da­ni u Subotici, Baji i Zagrebu predstavila zbornik djel »Bu­njevci« u vrimenskom i prosto­r­nom kontekstu tr znanstvenu monografiju »Tradicijska ba­š­tina i etnokulturni identitet podunavskih Hrvata Bunjevaca«, kim je glavna urednica, ča je bio povod da s njom razgovaramo o ovi aktualni tema.

U zborniku djel »Bunjevci« u vrimenskom i prostornom kontekstu objavljena su izlaga­nja s istoimenoga znanstveno­ga skupa održanoga od 20. do 23. novembra 2012. u Zagrebu, prvom organiziranom etnolo­škom i kulturno-antropološkom skupu posvećenu Bunjevcem. Skup je održan u završnoj fazi projekta Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta Identitet i etnokulturno oblikovanje Bunjevaca čija sam bila voditeljica tr se Zbornikom zaokružuju rezultati djela na tom projektu, kao i na prethodnom projektu Identitet i etnogeneza primorskih Bunjevaca. Djela u Zborniku objavljuju istaknuti znanstveniki iz Hrvatske, Ma­djarske i Srbije, lokalni istra­ži­vači i sami pripadniki te (sub)­etničke skupine, ne manje va­žno i studenti etnologije i kulturne antropologije, ki su is­traživali u Madjarskoj i Vojvo­dini. Zbornik osim znanstvene problematizacije migracij­skih i identitetskih temov ima i posebno nacionalno i društveno značenje na najmanje dvi razina: s obzirom na važnost multi/regionalnih studijov u opći eurointegracijski procesi, kao i zbog većdesetljetne kraj­ne osjetljivosti pravnoga i političkoga položaja te hrvatske manjinske skupine izvan Hrvatske. U Zborniku je objav­ljeno 40 djel 45 autorov. Tematski su raznovrsni i pokrivaju već prostornih destinacijov bunjevačkih ogrankov (dal­matinski i primorsko-lički u Hrvatskoj tr podunajski u Ma­djarskoj i Srbiji), bunjeva­čku problematiku razmatraju s po­vijesnoga, jezičnoga, iden­titet­skoga, etnološkoga i kulturno-antropološkoga motriš­ća tr su prvi put u jednoj knjigi interdisciplinarnim pristupom obu­hvaćeni svi bunjevački o­gran­ki. Naglasila bih još da je jedan od rezultatov skupa bila i inici­jativa da se na našem Odsjeku osnuje Katedra za manjinske kulture i zajednica, ča je nek­o­liko miseci po skupu i ostvareno. Ideja je proizašla iz ras­prave na skupu i dogovora o daljnjoj i sustavnijoj suradnji sa Zavodom za kulturu vojvodjan­skih Hrvatov ki su u kona­čnici i sunakladniki Zbornika.

(uredn.)