U zadnje se vrijeme kod Gradišćanskih Hrvata, s pravom, govori o znamenitome Filipu Vezdinu: u Koljnofu 28. III.; Velikom Borištofu 30. III. 2012. g.;

(a o njemu je snimljen i dokumentarni film, prikazan također u Gradišću i u Hrvatskom centru u Beču prilikom simpozija »400 ljet Hrvati u Beču«, 2009.).

Pretpostavljam da se čitatelji Hrvatskih novina (današnji, 20. i 21. stoljeća) nisu upoznali s tekstom u časopisu Književnik, II. (Zagreb, 1865.) Vatroslava Jagića (1838.-1923.) koji je također, možda jedan od prvih u tadašnjoj Hrvatskoj, pisao o Vezdinu. Stoga držim da je i danas zanimljivo pročitati taj tekst u kojemu je Vezdin predstavljen zagrebačkoj i široj čitateljskoj publici, to više što je neke podatke dobio od čovjeka koji je rođen u istome mjestu kao i Vezdin. Bio je to Pavao Žulić (* 1831.), profesor u zagrebačkoj realki i autor više učbenikā iz kemije. 

 

Časopis Književnik izlazio je tri godine (1864.-1866.) u Zagrebu pod uredništvom: Franjo Rački, Vatroslav Jagić i Josip Torbar. Po tematskim je cjelinama časopis obuhvaćao cjeline: I. Jezikoslovlje i povijest hrvatske književnosti, II. Povijest, zemljopis, statistiku itd., III. Matematiku i prirodne znanosti. Zbog kuriozuma, spomenimo da je časopis 1864. imao 156 individualnih pretplatnika i 26 institucija. Taj je časopis tada u Zagrebu i Hrvatskoj ispunio svoju zadaću, okupio oko sebe 38 najboljih tadašnjih suradnika. Književnik je krajem 1866. prestao izlaziti, jer je 1867. osnovana Jazu (Hazu) i ona će u svojim edicijama „Rad“, „Starine“ itd. okupljati znanstvenike. Tako u drugom godištu časopisa Književnik, Jagić, str. 506-537 daje pregled slavenskoga jezikoslovlja pod naslovom: Slovjensko jezikoslovje. Kratak historičko-filologički nacrt, potom slijedi kratak natuknički sadržaj o tome što će on prikazati: Prieporod jezikoslovja: sanskrit i Vezdin; sravnjujuća gramatika i Bopp; otac historičke gramatike J. Grimm; dubokoumna jezikoslovno-filosofička iztraživanja W. Humboldta; sveobći noviji napredak u narodoslovju iliti etnologiji. (Napominjem da V. Jagić piše hrvatskim jezikom i tadašnjim pravopisom; ja ću u Jagićevu tekstu, tamo gdje mi se čini potrebnim, zbog bolje razumljivosti, danas, jezično intervenirati: ponajprije u leksiku). Dio koji se odnosi na Filipa Vezdina, Jagić će započeti:

„(…) Evo, sreća podade, da se prikaže neki starinski jezik, koji je poradi osobite razgovietnosti svojega ustroja novim svjetlom obasjao i ostale već odavna znane jezike evropejske: to bijaše jezik staroindijski ili točnije sanskritski“ [u bilj. 2, Jagić tumači tu riječ, navodeći da je ona sastavljena od prijedloga sam (lat. cum, slav. sb) i dodatka krtas, krta, krtam (to je od koriena kr ili kar, kao factus, facta, factum od facio); ukupno dakle samskrta ili sanskrta znači savršen ili klasičan jezik]. Vatroslav Jagić nastavlja:

„Kao svemu novijemu jezikoslovju, tako je i sanskritskomu nauku pravi kršćanski početak: navieštanje rieči božje u Indiji (Franjo Xavier, apostol Indije). Ovim putem dozna Evropa o starodavnoj indijskoj obrazovanosti i književnosti, ali istom koncem 17. stoljeća; godine 1740. pisa Peter Pons izvješće na Patra Duhalda: ’lettres edifiantes’, gdje obširno govori o brahminskoj mudrosti i sanskritskoj književnosti. Doskora zatim sazna Evropa i pobliže o sanskritskom jeziku. Ime onoga, koji napisa prvu sanskritsku gramatiku kao izučen tudjinac, dvostruke je po nas ovdje važnosti: ne samo što je to bila prva od Evropejca i za Evropejce sastavljena gramatika toga jezika, nego takodjer što ju je napisao naš čovjek, Hrvat rodom iz Austrije, po imenu Ivan Filip Vezdin, učenomu svietu poznatiji pod redovničkim imenom Paulinus a Bartholomaeo. On dakle napisa prvu gramatiku sanskritsku, te je izda na sviet u Rimu god. 1790; osim toga ima od njega i drugih znamenitih knjiga, koje se tiču sanskritskoga jezika, književnosti i starina. Da je Vezdin zbilja pravi Hrvat bio, rodjen u dolnjo-austrijskom selu Hof an der Leitha, to je podpuna istina; zato što u onom selu još i danas (1865.) živu sami Hrvati, te i danas medju sobom samo hrvatski govore, a stariji ljudi niti ne umiju njemački. Može se dakle za cielo reći, da Vezdinova majka nije nimalo, a otac jedva štogod razumio njemački. Osim toga kaza mi vjerodostojni prijatelj (Pavao Žulić, moj dodatak), da i njegova rodbina još u onom selu živi, pak i oni su sami korjeniti Hrvati. To sam ovdje zato napomenuo, da se svakomu pravo učini; dakle i nam da bude, što je naše.“ [Tu Jagić stavlja bilj. 1 koju onda ovako razlaže: „Ja stavljam ovdje i njegov (Vezdinov, A. J.) životopis, a filologički (filološki) odsjek jugoslavenske akademije neka se dalje pobrini, da dobije za buduću akademičku palaču (na Zrinjevcu/Zagreb, danas, A. J.) i njegovu sliku, koja čujem da bi se mogla naći u Gjuru (Raab) u karmeltskom samostanu. 

 

Filip Vezdin se rodi 25. travnja 1748. Priča se, da je otac nešto prestrogo s njima postupao (valjda ga i tukao), i zato mu pobježe jednoč (od kuće), te vele da nije nitko za njega znao a ni on sām ništa o sebi nije javljao, dok se nije već u fratre obukao. Ali se zna, da je latinske škole izučio u Šopronu i tom prilikom naučio uz svoj materinji hrvatski jezik, još njemački, latinski i magjarski. U kasnije doba prisvoji si lahko svojom pameti još talijanski, portugalski, francuski i engleski; a najposlije izuči u Indiji više novijih narječja indijskih kao i sam stari sankritski jezik. U 20. godini dobe svoj (1768) stupi u Lincu u red bosonogih karmelićana te zamieni domaće ime hrvatsko s redovničkim, pod kojim je na tolik glas izašao. Nauke mudroslovne i bogoslovne svrši u karmelitskom kloštru u Pragu; a kada ga zarediše za svećenika, dopade mu sudbina, da podje u misije. Tako dospje ponajprije u središte svih misija u Rim, i ondje izuči istočne jezike. Godine 1774. odputi se put Indije, te proputovavši prije čitav Portugal, Francusku i Englesku, otputovao je 25. srpnja 1776. na obalu Malabarsku (Indija, A. J.). U prve dvie godine svoga poslovanja obrati 46 osoba na katoličku vjeru, a potom više od tri stotine. Na kraljevskom dvoru Travankorskom sastavi na zahtievanje kralja, koji je već otprije naučio bio engleski, gramatiku malabarsko-portugalsko-englesku. Kad je knjiga bila gotova, dozva kralj preda se dvorjanike, te ih nastojaše uvjeriti, koliko je potrebito, da knezovi i činovnici poradi neprekidnoga obćenja (komunikacije, A. J.) s evropejskimi narodi nauče sve one jezike, o kojima je u toj knjizi (gramatici) riječ. Istom prilikom darova (kralj) učenomu našemu Vezdinu na uzdarje zlatnu narukvicu, zlatno pero, kakovim se u Indiji po palmovom lišću pisati običavalo, i malen nožić, kojim bi se ovako perce podrezivalo. Osim toga, udieli mu (kralj) povelju, kojom ga imenova dvorskim vitezom i u kojoj bijahu naznačene sve s tom odlikom skopčane povlastice i prava. Poradi zasluga za razširenje kršćanstva u istočnoj Indiji odlikova ga (Vezdina) i Rim naslovom generalnoga vikara i apostolskoga visitatora. U toj novoj časti dijelio je god. 1780.-1781. na obali Malabarskoj sakrament potvrde (krizmu) na više od 20 000 ljudi. God. 1780. vratio se je Vezdin u Evropu, dovezavši se na 29. rujna na francuskoj fregati u luku Brestonsku. Taj je put u 6 mjeseci prevalio, i to na trošak francuskoga kralja Ljudevita XVI. Iz Francuske, koju je već plamen revolucije zahvatio, vratio se Vezdin u Rim, a kad je francuska revolucija i do Rima doprla te se dotakla i crkvenih institucija, ode Vezdin u domovinu. Nekoliko godina živio je karmelitskom samostanu u Leopoldštadtskom u Beču, zatim kao knjižničar u Padovi; ali se napokon opet vratio u Rim, jer je samo ondje našao sva tipografska sredstva, da može štampati svoja djela o sanskritskom jeziku i književnosti. Papa Pio VII. (papa 1800.-1823, A. J.) imenovao ga je sindikom orientalnih misija i nadstojnikom nauka u propagandi rimskoj (Congratio de propaganda fide, A. J.). Vezdin je umro u samostanu S. Maria della Scala u Rimu, dne 7. siečnja 1806. Sa svoje učenosti slovi po čitavoj Evropi; bijaše članom više učenih društava: francuskoga instituta, akademije u Napulju, Veletri i Padovi. Godine 1842. dade metnuti dr. Křiž, bivši liečnik na gospoštini Mannessdorf, na onu kuću, gdje se Vezdin rodio, tablicu sa sliedećim napisom. Domus natalis Philippi Vezdin ex ordine carmelitarum sub nomine Paulin, vir totum per orbem terrarum celebratus. Obiit Romae die 7. Jaanuarii 1806.

 

Ove životopisne crtice izvadio sam iz ,Oesterr. National-Enzyclopadie’, odakle je i na slovenski prevedeno u ,Glasniku’ 1858, str. 72; ali ja sam ih ponešto izpravio i nešto pridodao po izpravcih, koje mi napisa naš prof. Žulić, koji je ne samo u istom mjestu rodjen, dolnjo-austrijski Hrvat, već takodjer rodjak slavnoga Vezdina.“] Jagić još navodi kako su Vezdinova djela, „dok još nisu učeni Englezi sanskritski nauk iz Azije u Evropu prenieli“, bila jedino vrelo znanja i mnogi su ih koristili. Prema tome, Filip Pavao Vezdin, doista je pionir u širenju znanja o sanskrtu i zato mu kao Gradišćanskome Hrvatu pripada najveća zasluga i slava u Europi i u 21. stoljeću. Zahvalni smo i danas Vatroslavu Jagiću koji je Hrvate u 19. stoljeću upoznao s Filipom Vezdinom. U Jagićevu tekstu smo vidjeli kako je on o njemu pisao. On je dodao popis od 16 Vezdinovih djela koja je većinom tiskao u Rimu sve do 1804. Zbog mogućega interesa današnje znanosti, evo tih naslova kako ih je Jagić zapisao.

 

 

(Alojz Jembrih)