Pisati o na ovom mjestu o predstojeći izbori za saveznoga predsjednika bi bilo jur zaman, uzalud, jer gdo do dana današnjega još ne zna koga će birati, neće ni zutra znati. A bilo kako ćedu završiti — život će pojti dalje. A da su naši ljudi i u Hoferovom i u Van der Bellenovom loguru znamo ionako. U tom se ništ ne razlikuju od ostalih Austrijancev. Dakle ostanimo iskreni i nećemo tako činiti kao da bi bili presenećeni i da ne bi znali kako će završiti!
Zato imamo čuda lipšu zadaću, naime da čestitamo Jožefu Hartmannu 60. rodjendan. On je jedna od najšarijih ličnosti naše hrvatske scene u Austriji, a u svoji mladi ljeti ga nije ni bilo u ovoj sceni — iako bi bio, dapače, jako potriban. Sve je moglo započeti s Hak-vaganti sredinom 1970-ih ljet, kad je jur bio na domaći hrvatski presadjen Brechtov »Kimavac« (Der Jasagar), dijelom jur i glumci odredjeni i volja, da se unutar Hak-a opet pokrene hrvatsko kazališće — ali je Jožef „nestao“ u Zagreb. A bez režisera je ta moja ideja i projekt isto „nestao“. Doma još imam kade tade skladjeno kih 20. primjerkov pisaćim strojem natipkanoga i fotokopiranoga rukopisa toga kraćega igrokaza Berta Brechta. U ta čas je bilo moderno i progresivno čitati i prikazati Brechta — a naravno smo kanili pokazati, da smo i mi to u stanju.
No, Jožef Hartmann se je za nas nažalost bio izgubio — ali ne za kazališće, jer je u bečkom Echoraumu u Sechshauserstrasse 66 našao duhovnu, intelektualnu a pred svim i eksperimentalnu kazališnu domovinu, kade ga dugo nismo našli, bio je predalek od nas, premalo pristupačan — a on jur velika „faca“ u bečkoj avangardnoj kulturnoj sceni.
Bilo je to pak mnoga ljeta kašnje i bezbroj od njega insceniranih i priredjenih kazališnih eventov i književnih pokušajev kašnje, da sam se za njega zalagao zato da bi s njegovimi novimi idejami pokrenuo novi polet u našoj hrvatskoj sceni u Beču. To je pak rezultiralo u nekoliko ljet dugom (i napetom) angažmanu u Hrvatskom centru s njim kao „umjet. direktorom“. No, znamo i za Paymanna da nije bilo lako s njim i da ga nisu svenek svi razumili, ali zač bi bilo s Hartmannom drugačije.
Ali je Jožef Hartmann hvala Bogu našao svoje mjesto u hrvatskoj kazališnoj sceni u Gradišću. A nije si mogao najti bolje ni kongenijalnije partnere za svoje ideje nego kazališnu grupu u južnogradišćanskoj Novoj Gori. S brati Novaković i ostalimi Novogorci i Novogorkami išao je u simbiozu, ka je jur tada vrlo zanimljivoj kazališnoj grupi u tom selu još znatno digla nivo — a Novogorci su idealno mogli ostvariti Hartmannov faible za slapstick.
Da su pak vrijeda i Klimpušci iskali suradnju s režiserom J. & P. Hartmannom je bilo za očekivati. I njim puno pomaže u brušenju režije i nastupanju na pozornici!