Čisto u sredini četveroljetno­ga boja dva su dogadjaji izvanbojne svakidašnjice. To je bila smrt cesara i kralja Franca Jožefa i inštalacija, korunjenje novoga cesara Karla Franca Jožefa kao Karla IV. za kralja Ugarske. Ne kao da smrt ne bi bila vladala kao prosti dogadjaj u boju. Na milijune su ginuli mladi ljudi u najbolji ljeti svojega života.

Franc Jožef (Franjo Josip) je u to vrime vladao jur 66 ljet i postao neka vrsta nadoca (Übe­r­vater) narodov Austro-Ugarske Monarhije. Koliko je postao mitična figura to sam pršon­ski doživio kod mojega prvoga boravka na hrvatskom morju u Omišu, kada se je stariji Dal­matinac na moju prezentaciju da sam iz Austrije, iz Gradiš­ća stavio u Habt acht! i napamet deklarirao zapovidi u nim­škom jeziku. A pred nekoliko ljet sam morao na promenadi u Opatiji ustanoviti da je preimenovana u Promenadu Fra­nja Josipa I. Odakle je ta fasci­nacija? Je to nostalgija za starimi vrimeni ka su završila u pozabljenom pokolju i krvi? Za vrime njegovoga pogreba se je vojevalo 6 milijuni solda­tov na bojišći, ki su u jedanaest jeziki položili prisegu na svojega vladara.