Bilo za ku političku stra­n­ku ste se odlučili pri iz­bori 15. oktobra u principu dobro, bolje: odlično ste odlučili. Zač? Zato, jer su sve stranke i svi njevi peljači, lideri jasno i glasno reklamira­li za sebe da su oni za brze reforme, za poboljšanje finan­cijske situacije, za poboljšanje političke klime u zemlji a ne na zadnje za boljitak svih gra­djanov u Austriji i na korist ove države, ku je bivši kance­lar Kreisky koč nazvao „otok blaženih“ — ili je to bio negdo drugi. Gdo već točno zna? A danas bi mu odgovorili kao s topa: „Ča si blažen?“

Gdo je ljubitelj, ili barem poštovatelj folklora i je bio subotu, 21. oktobra u Kugi u Velikom Borištofu, mogao se je uvjeriti da i mi gradišćanski Hrvati imamo nešto pokazati, imamo ne­što čim se moremo podičiti na vrhunskoj razini i čim se mo­remo ponositi i u konkurenciji i s vrhunskimi folklornimi ansambli iz Hrvatske odnosno i iz drugih zemalj: Prilikom kiritofa u Velikom Bo­rištofu na programu Kuge je stala repriza jubilarnoga pro­grama prilikom svečevanja 45-ljetnoga postojanja folkl­or­noga ansambla Kolo-Slavuj,  kao i 30-ljetnoga postojanja dičje folklorne grupe Piplići, ki je lani u novembru prikazan u južnogradišćanskom Pinkovcu a malo kašnje u ka­zališću Odeon u Beču.

Još se ne zna, gdo će pe­ljati novu koalicijsku vla­du u Austriji. Naravno da se ne zna ni gdo će biti novi savezni kancelar — iako Seba­stian Kurz od Narodne stran­ke/Lista Kurz ima najbolje šanse. Mnogi računaju sa čr­no-plavom koalicijom, a je i vrlo vjerojatna. Ali sigurno je moguća i črljeno-plava koalicija, ako se Kurz ne more uje­diniti sa Stracheom. A peljač Slobodarske stranke (FP) će imati jako visoke zahtjeve. Ukoliko će mu to Kurz kaniti i moći uslišiti je drugo pitanje, ali će morati dosta popustiti, da bi Strache s njim išao u koa­liciju.

Svega smo dozvidili, do­čuli, doznali i iskusili u ovoj minuloj izbornoj kampanji, ka od subote nave­čer mora mučati i mirovati, jer su nedilju, 15. oktobra izbori za Savezno vijeće odno­s­no za Austrijski parlament a tim i za Saveznu vladu a ne na zadnje i za saveznoga kan­­celara. Kako se sada čini ov­put žena još neće dojti na red. Ako Kerna već ne bude će dojti na red Doskozil a stoprv onda Rendi-Wagner. Ako Kurz ne uspije, ne bi znali ka žena bi stupila na njegovo mjesto. Ako Strache ne bude, znamda nekade na kraju repa stoji Dagmar Belakowitsch?

Po 15. oktobru, tj. po izb­o­ri za Nacionalno vijeće austrijske narodne gru­pe očekuju spravljen stol, dakle „tabula rasa“, na kom zapravo ništ nije ostalo od toga, ča su zastupniki šest autohtonih narodnih grup — Čehi, Hrvati, Madjari, Romi, Slovaki i Slovenci — minulih skoro pet ljet predložili Saveznoj vladi i ča su pripravili za nju i ča su od nje potribovali. Uzalud, zaman, bez ikakovoga rezultata su bile mnoge ure u sje­d­nica različitih djelatnih krugov, dane i tajedne dugo mi­nuciozne priprave, proljana mašta, ka je potrošena s ciljem da bi se postiglo pametno, dobro promišljeno rješenje, ko bi zadovoljavalo narodne grupe. No, premda ionako od mnogih očekivana, ali ipak ne tako željeno, opet jednoč je propala šansa da bi se do­š­lo do europskoga standarda, kakov poznamo u drugi, ta­kaj i mnogo mladji demokratski zemlja i država. Mogli bi govoriti i sa slavnim Williamom Shakespeareom „Pu­no larme za ništ“.

Kratko pred izbori za Na­cionalno vijeće 15. okto­b­ra su javili glasnogovorniki svojih stranak u pogledu na narodne grupe. Povezano s „nemarnim i jezično pogrišnim rješenjem ka­šti­­ge za Branka Kornfeinda“, ki je potribovao hrvatski službeni jezik u slučaju navodne prebrze vožnje u Bortanskom ko­taru javio se je i zastupnik u Parlamentu Niki Berlaković (Övp) i je u izjavi potribovao korektno korišćenje službenoga jezika ča se tiče jezikov narodnih grup.

Neki od nas morebit sa z­a­nimanjem pratu diskusi­ju okolo mogućega pro­širenja šengenskoga pro­sto­ra. Posebno ovde nas pravoda zani­ma će li Hrvatska pristupiti ovomu šengenskomu prosto­ru, ča je pred kratkim značilo putovanje bez graničnih ko­n­trolov — ali ujedno i da doti­čne zemlje, ke ležu na rubu ovoga šengenskoga prostora moraju bolje kontrolirati svo­je vanjske granice i moraju za­pravo biti u stanju da her­m­e­tički zatvoru svoje granice, ako je na gusto ili ako ide za­to da npr. migranti i bigunci već ne bi smili prelaziti tu vanjsku granicu Europe.

Ljetošnji, 45. po redu Dan mladine — po 42 ljeti opet u sridnjogradišć­a­n­skoj Dolnjoj Pulji — je jasno pokazao i dokazao, da je po­jam mladina vrlo širok i da obuhvaća, barem kod gradi­š­ćan­skih Hrvatov, puno onih ki su odrasli s ovim najprvo jedno-, onda dvo- a konačno trodnevnom priredbom hrvat­ske mladine u Gradišću. Da neka priredba, ka je jur du­go pravi brend (Markenzeichen) jedne narodne grupe, narodnosti odnosno etničke manji­ne svoju aktualnost a tim i atraktivnost more konzervirati, a naravno i dalje razviti i u petom desetljeću otkada ju organizira Hrvatski aka­demski klub skupa s dotičnimi omladinskimi društvi i ostal­i­mi organizacijami u od­re­dje­nom selu — po uhod­a­nom ko­lu sjever-sredina-jug a takaj i prik državne granice na ma­djarskoj i slovačkoj strani — morebiti nije čudo, ali svakako vrlo je neobično.

Na našem nebu se kažu škuri oblaki. A s „na­šim“ je mišljeno gradišćansko a pred svim i gradišćanskohrvatsko nebo — za ko znamo da je ipak malo šir­je nego samo ono prik savez­ne zemlje Gradišće (Burgenland). Na jednu stranu Gradišće je kao cilj-1-područje od Europske unije primalo duga ljeta znatnu financijsku po­moć a zapravo su svi bili gla­sni zagovorniki EU, dokle su curili pinezi iz Bruxellesa. Sli­čno je i sa Češkom, Poljskom, Slovačkom i Madjarskom. A upravo dva iz ovoga kruga sa­da „vježbaju urotu“ protiv EU.

Neprestano se zaoštrava situaciji na unutarsche­n­genski granica unutar E­uropske unije. Ča se zaista dogadja na Sredozemnom morju med Libijom i talijan­skom Lampedusom moremo samo naslutiti. Iako nam redovito stižu visti i slike s to­ga najjužnijega kutića (talijanskoga otoka) zapravo te­ško si moremo predočiti ka­kova ljudska katastrofa se on­de dogadja. Niti u Europi ne znamo, kako dugo će Erdo­ğan još prepričiti veliki val, poplavu Europe s izbiglicami i gospodarskimi migranti. U Libanonu sidu na bačvi bure­ta (Pulverfass) jer u toj zemlji svaki je četvrti izbiglica.