U renomiranom bečkom Parkhotelu Schönbrunn subotu, 20. januara su priredili i održali 71. Hrvat­ski bal, ki se je opet odvijao pod glavnim geslom „Hrvati meet Schönbrunn“, dakle Hr­vati se sastaju u Schönbrunnu i sa Schönbrunnnom. Ideja za ovim geslom je da se Hrvati sastaju s tradicionalnom nekadašnjom Austrijom (kao i Madjarskom), u koj su Hrvati bili poštivani kao na­rod i narodnost, a ujedno je to i putokaz u budućnost kad se Hrvati sastaju u obnovljenom tradicionalnom ali i u n­o­vo­oblikovanom Hotelu, ki pokazaju ne samo u divnu pr­o­šlost nego i u velikodušnu bu­dućnost u pogledu na na­ro­d­ne grupe i narodnosti. Ali je bilo geslo ovoljetnoga ba­la ta­kaj i „Mi se ’mamo radi“ je ov bal bio posvećen povezanosti i suradnji gradiš­ćan­skih Hrvatov s koruškimi (i štajerskimi) Slovenci.

Ovo ljeto je mesopust ja­ko kratak. 23. februara je mesopusni utorak, a tim konac balske i zabavne se­zone za ljetos. Nije tako ni čudo, da je cijeli hrvatski bal­ski pr­ogram jako zgusnut i da triba iskoristiti tih par petkov i subotov na ke organizatori pozivaju ljude na svoje bale i zabave. Tako se je ljetos mo­glo i dogoditi da je bilo pet hrvatskih balov na jedan dan, naime subotu 13. januara, a ako još ubrajamo i budimpeš­tanski hrvatski bal onda još i šest. Da li ima još i druge narodne grupe ili nacionalne manjine ka ima takov gust balski program?

Minulo ljeto je završilo nevjerojatnim vrhun­cem na polju narodne muzike. Nadregionalni folklorni ansambl gradišćanskih Hrvatov Kolo-Slavuj je objavio svoj do sada najopširniji i najopsežniji muzički opus, nosač zvuka, kompaktnu di­sketu »Šarolikolo«. Ovde se radi o diskografskom pothva­tu da se na jednoj CD-jki ob­javi cijeli program, ki je ov ansambl predstavio prilikom svojega jubileja 45-ljetnoga postojanja (1971.-2016.) i pri­kazao u dvi fenomenalni nastupi: u južnogradišćanskom Pinkovcu a malo kasnije i u bečkom kazališću Odeon.

Evo, sada u Austriji ima­mo ipak — kako obećano još pred Božići — novu saveznu vladu. Većini će vje­rojatno odgovarati, manjemu dijelu stanovničtva moguće ili još i vjerojatno ne. Ali demokratski su odibrani, a savezni predsjednik je sve čla­ne nove vlade prihvatio i tim moru početi djelati. Još se ne zna kakove posljedice će ovo imati za Republiku Austriju i za ljude u ovoj državi, a ka­mo li da bi mogli prorokovati, kako će se sastav nove vlade odraziti na manjinsku politiku u Austriji.

Kako se čini obistinila se je sanja biškupa Egidija Živkovića da „gradiš­ćanski Hrvati nisu EU za zelenim stolom, nego da smo svi opet pod istim krovom i da nas naša stara domovina povezuje i da nas podupira“. To je Živković rekao uz ostalo pri koncertu »Pax et Bo­num« subotu, 9. decembra u dvorani za različne potrebe u Filežu i čulo ga je stotinu lju­di i mu to i vjerovali. More se pretpostaviti da ćedu ga u tom slijediti pred svim i naši Hrvati i Hrvatice s „onkraj“ gr­a­nice u Madjarskoj i Slov­a­čkoj, kim se je posebno obratio ov koncert a s njim i bi­škup Živ­ković. U tom ne sa­mo vjerskom nego i sekularnom nastojanju su mu jako dobro do­šli i njegovi i kontakti fra Bo­že Blaževi­ća u najviše diplomatske i političke kruge i lju­dem u visoki pozicija u H­r­vatskoj, kim je upravo i u ovi teški dani doma dobrodo­šao ovakov pozitivni odjek izvana, ovakova svića u tunelu, kom se moru i kanu rado po­dičiti i u samoj Hrvatskoj. Ako Živ­ković i njegovi pomagači fra­njevci u Gradišću u tom us­­piju, da RH u­budu­će pola­že veću pažnju a tim i m­o­ral­nu i materijalnu podrš­ku gra­diš­ćanskim Hrvatom, on­da tri­ba skidati kapu pred tim vr­lo angažiranim i dale­kovid­nim pothvatom i a­nga­žma­nom.

Nije potribno, da joj još nasadimo korunu —- tu smo jur nasadili, a pred svim: tu korunu si je jur sa­ma na­sadila sa svim tim ča je dobroga, važnoga i glasovito­ga činila u prošlosti. Ali u tu korunu, ka je u toj svojoj vri­d­nosti i ugledu i sjaju rasla od ljeta do ljeta, joj moramo u­graditi novi, morebit najvri­d­niji do sada dragi kamen, ili najsvitliju djundju, biser. A zač? Zato kad je sa svojim školskim tamburaškim ansa­m­blom Panonci, s peti do sada nosačev zvuka, s trideset ljet podučavanja u Panonskoj gimnaziji u Gornjoj Pulji, a vrh svega toga i svojim zala­ganjem za hrvatski jezik, a  nad svim i kulturnim djelova­njem na području izvedbe hr­vatske, pred svim i domaće narodne glazbe.

Fulminantno je završilo »Ljeto kulture Austrija -Hrvatska 2017.« s predstavom Hnk-a iz Zagreba ne­dilju 26. novembra u sestrin­skom bečkom Hnk (Volkstheater) s predivnom predsta­vom Tene Štivičić »Tri zime« u režiji Ivice Buljana. Kakova koincidencija, da je u isti dan u isti čas u renomiranom jazz-klubu Porgy & Bess u Beču završio 13. Festival hrvatske muzike u Beču s koncertom Jazzorkestra Hrvatske radiotelevizije s dirigentom A­n­dreasom Marinellom. O oba­dvi vrhunski priredba ćemo izvijestiti u Hrvatski novina.

Ljetos je bilo posebno pu­no slavljev tamburaških i folklornih grup. Tamburica Klimpuh je slavila 60 ljet, Kolo-Slavuj je ljetos završio lanjsko slavlje 45 ljet a ne na zadnje su vulkaprodr­št­o­fski Poljanci ljetos završili svoje slavlje 40 ljet s predivnim, bogatim, atraktivnim i jako reprezentativnim progr­a­mom.

Klimpuh s novom odnos­no temeljno obnovljenom seoskom dvoranom ima odgovarajuće i dobro o­premljene prostorije za različne priredbe. Najaktual­ni­ja je bila završna proslava u ve­zi sa 60-ljetnim jubilejom Tamburice Klimpuh. Istina je, da je tambura stigla u Gradiš­će najprvo u susjedni Pajngrt 1923. ljeta — i to iz Beča, kade su tada jur duglji čas na tamburi svirali ne samo Hrvati nego pred njimi jur i Če­hi. A gdo bi tada, sada skoro pred 95 ljet mislio, da će ov instrument s turskimi korijeni koč pokriti zapravo cijelo Gradišće a da početkom 21. stoljeća neće biti skoro ni jed­noga hrvatskoga ili mišovito­jezičnoga sela, u kom tambu­ra ne bi bila važni (ili najvaž­niji) nositelj hrvatske kulture u Gradišću. Bilo to k­omu pravo ili ne: tambur(ic)a je postala identifikacijsko obil­je­žje, modernijom riču bi rekli „brend“ Hrvatov u Gradišću, i s ovkraj i s onkraj granice.

Kako se čini, su američke prilike počele preplaviti i poplavati i Europu, po­sebno i Austriju. Dokle u Sje­dinjeni Američki Država pr­i­je svega kako heteroseksualni tako i homokseksualni glu­mci i ličnosti javnoga života padaju kao keglji na malobo­rištofskom kegljišću, u Europi za redom padaju političari, a sad su se i u Austriji pridru­žili ovim „kegljišćam“ ods. pa­da­nju glav u politiki. Gdo zna kamo će ovo još peljati, i gdo još more razlikovati med na­ivnim približavanjem nešika­nih i premalo samosvisnih muškarcev, ki nisu dost vje­š­ti da bi se pošteno i pametno približili ženi ka im je simpa­tična — i stvarnim seksualnim zlostavljanjem, čemu se trib­a­ju, naravno, suprotstaviti ne samo žene, nego, po sebi raz­umljivo i muškarci, ki znaju kako se kanu i moraju pona­šati pr­e­ma recimo svojoj sestri, maj­ki ili staramajki?