Ljetos je bilo posebno puno slavljev tamburaških i folklornih grup. Tamburica Klimpuh je slavila 60 ljet, Kolo-Slavuj je ljetos završio lanjsko slavlje 45 ljet a ne na zadnje su vulkaprodrštofski Poljanci ljetos završili svoje slavlje 40 ljet s predivnim, bogatim, atraktivnim i jako reprezentativnim programom.
S utemeljenjem ove folklorne grupe Poljanci u rodnom selu Angelike su si Milan a pred svim i Angelika Kornfeind sami sebi počeli graditi spomenik, koga su im Poljanci sada konačno i postavili, u punom sjaju svitla pozornice, s uživanjem u visokokvalitetnom folkloru — muzički, tj. jačeni i plesni, dakle koreografirani izvedba — i oduševljenjem kih sto ljudi ukupno na pozornici, kim dugo nije svim hrvatski prvi jezik, ali ki su pripravni izvesti program na hrvatskom a tim i pokazati ne samo simpatiju za tančenu i jačenu kulturu gradišćanskih Hrvatov i daleko prik državnih granic kao i Hrvatov uopće, nego u ki se je upravo i pomoću djelovanja u grupi Poljanci zacipila i odredjena hrvatska svist. Ova svist, samosvist i samopouzdanost će sigurno dalje djelovati ne samo u stariji, nego pred svimi i mladi i najmladji člani ove folklorne grupe na sjeveru Gradišća.
Svoj jezični alat, folklorno potkovanje si je Angelika doprimila iz Beča, iz Slavistike i kade je bila med prvimi ki su plesali u nadregionalnom folklornom ansamblu Kolo-Salvuj. Ali je bila odlučna — sigurno i uz pred svim i duhovnu i moralnu pripomoć Milana Kornfeinda — da na jezično sve slabijem sjeveru Gradišća, na Poljanci, stvori aktivnu, angažiranu a na kraju i vrlo uspješnu djelaonicu i za učenje i vježbanje hrvatskoga jezika a iznad svega toga djeluje i kao motor folklora i čuvar narodnih nošnjov.
Zna i Angelika da folklor nije sve, a to pokazuje uz ostalo i u svojem desetljeća dugom angažmanu za hrvatski jezik u pedagogiji, i sridnjoškolstvu u Gradišću, u učiteljski zajednica i u angažmanu u ZiGH i u nabavljenju hrvatskih školskih knjig.
Poljanci na čelu s Angelikom Kornfeind — a u medjuvrimenu i s brojnimi drugimi angažiranimi prijatelji kao u najnovije sa svimi trimi druge generacije, tj. svojom dicom, Vulkaprodrštof je i nadalje uporišće jezika, jačke i plesa. Pravoda ne kod svih a stoprv dosadašnji a posebno sada i najnoviji, istaknuti uspjeh Poljancev pokazuje na to koliko se je, nažalost, jur zgubilo, i koliko toga se je očuvalo samo još u folkloru. Ali Prodrštof nije jedino selo u kom se je jednim okom smijemo a s drugim plačemo.
Kod ovih dvih istaknutih i vrlo uspješnih jubilarnih priredab Poljancev u domaćem selu bez ikakove sumlje gosti su s dvimi smijućimi oči pratili ov toliko interesanti i raznoliki program — a sigurno su ronile i brojne suze: veselja i zadovoljstva!