Petar Tyran

Nije potribno, da joj još nasadimo korunu —- tu smo jur nasadili, a pred svim: tu korunu si je jur sa­ma na­sadila sa svim tim ča je dobroga, važnoga i glasovito­ga činila u prošlosti. Ali u tu korunu, ka je u toj svojoj vri­d­nosti i ugledu i sjaju rasla od ljeta do ljeta, joj moramo u­graditi novi, morebit najvri­d­niji do sada dragi kamen, ili najsvitliju djundju, biser. A zač? Zato kad je sa svojim školskim tamburaškim ansa­m­blom Panonci, s peti do sada nosačev zvuka, s trideset ljet podučavanja u Panonskoj gimnaziji u Gornjoj Pulji, a vrh svega toga i svojim zala­ganjem za hrvatski jezik, a  nad svim i kulturnim djelova­njem na području izvedbe hr­vatske, pred svim i domaće narodne glazbe.

Gizela Čenar, učiteljica za hrvatski jezik i za muzički o­d­goj, je zapravo cijeli svoj ži­vot posvetila glazbi, jačkam iz Gradišća — i izvedbi te muzike pred svim na tamburi, instrumentu komu se je posvetila jur od mladih ljet. Najprvo u Slavuju onda u Kolo-Slavuju a konačno sada jur 23 ljeta na čelu Panoncev. Ako ju nje školarice i školari nazivaju „gradišćanskohrva­t­skom rožicom“ onda je to i malo za uzvrat velikomu ko­m­plimentu koga je Gizela na­činila „svojoj dici“, o ki ona go­vori u superlativu rekavši „Jako sam gizdava na nje, na mlade aktivne i na one vjerne starije“. Gizela je „svitla zvijezde na nebu, ka sada još čuda svitlije sviti na ovom CD-u, »Mila moja« na ovom najnovijem nosaču zvuka pr­edivnih Panoncev.

Gizela Čenar je postavila i glazbeni spomenik hrvatsko­mu skladatelju i vrhunskomu aranžeru pred svim i hrvat­ske narodne muzike, Boži Potočniku, ki prem visoke ži­votne dobi od 85 ljet još u­vijek vjerno i marljivo djela i za Panonce. Moglo bi se reći da su Gizela i Božo postali tandem, ki je hrvatsku narod­nu scenu u Gradišću i izvan nevjerojatno obogatio.

Gdo bi rekao da mu se Po­t­očnikovi aranžmani ne vidu? Svi ki imaju posla s hrvat­skom narodnom muzikom u vrhunskoj izvedbi, znaju za Boža Potočnika i njegove ara­n­žmane i jur dugo smo uvjere­ni da hrvatska narodna glazba uprav ovako mora glušati, kako ju piše Potočnik. A da to sada dalje pletemo: naše domaće hrvatske jačke u Potočnikovoj „prateži“ vrlo li­po, dobro i nujno glušu, a mla­dje generacije tambura­škoga narašćaj su sljedbeniki Poto­čnikove interpretacije i pisa­nja notov i aranžmanov.

Da je to tako i da se je gradišćanskohrvatska narodna muzika tako približila ovoj hrvatskoj u interpretaciji La­da ili nekadašnjega ansamb­la Jože Vlahovića i Ladarkov na čelu s Andjelkom Potočnik a danas npr. Asambla dr. Ivana Ivančana, je činjenica.

G. Čenar je jur dugo insti­tucija u interpretaciji d­oma­će narodne glazbe a ako joj snaga ne sfali, će moći uživa­ti u tom ča djela skupa sa školari.

Kategorije