Glavna misao lijenosti postoji u tom, da bi radje djelali nešto, ča mi sami kanimo, nego da djelamo nešto, ča moramo. Morebit sanjarimo o tom, kako ništ ne djelamo, dokle recimo sidimo za pisaćim stolom, dokle kuhamo na veži, dokle se mučimo na vrtu i dokle se natežemo pri čišćenju stana. Da bi imali vrimena za uživanje lijenosti, moramo čim brže udjelati to, ča nam je zapovidano.
Ako su nam vlašće želje tako bitne, one moru biti motor, da dužnosti dovršimo čim prlje. Smisao naše produktivnosti nije, da zadaće obavljamo jednu za drugom i da prez prestanka djelamo. Smisao naše produktivnosti je, da brzo udjelamo, ča moramo, i da potom čim već vrimena ulažemo u to, ča sami od sebe kanimo. Za neke ljude je to recimo pisanje pjesam ili štrikanje šalov, za druge biciklanje ili ležanje na kauču pred televizorom. Dopušćano je sve, ča nam se dopada!
Ako vas to spominja na lenjarenje, koncentrirajte se na lenjarenje. Onda je naime lenjarenje to, ča vas pelja do cilja. Na koncu naime broji samo to, da smo smirom sa sobom i žitkom, da smo počinuli, da nam je bilo lipo, da smo tankali energiju za nove izazove u žitku, ki ne izostaju, dokle živimo i se mučimo na ovom svitu.
Ali moramo paziti, da nam lenjarenje isto ne postane zadaća. Optimalno je, da se tokom dana pri djelu spomenemo na to, da nas još čeka ugodniji dio dana, naša intimsfera sa zasluženim lenjarenjem. Sama pomisao na to more biti stimulus, da još brže djelamo, a more nas i umiriti i opustiti. Važno je znati, da se isplati naporno djelati, da bi potom imali čim već vrimena za lenjarenje. Koč moramo obavezam reći i ne, delegirati je ili jednostavno ignorirati. Koč se posli riješu i sami od sebe. Već-ča more i čekati, a već-ča moremo obaviti i samo tako da je obavljeno. Koč je i dobro dost dobro.
Djelo nikada ne prestaje. Sa svakim danom ga je već. Dugovanja potribuju našu pažnju, ljudi kanu nešto od nas. Bitno je, da se naučimo, ča je zaistinu važno, a ke zadaće ćedu skrsnuti same od sebe, ako je ostavimo na miru ili ako je odložimo. Na priliku nisu svi maili, ke dostanemo, tako hitni, da je moramo odgovoriti na mjestu. Prlje nego se mučimo s odgovorom mailov, se moramo pitati, je li nimamo predvidjeno ništ boljega nego odgovarati je.
Naš primarni cilj na kraju poslovnoga dana mora biti, da se opustimo i da djelamo, ča nas je volja, da si odvojimo vrime za vlašće prioritete, za ke nijedan drugi ništ ne triba znati. Sve ča drugi tribaju znati je, da smo marljiv človik, a zapravo smo zato i lijeni.
(Agnjica Schuster)