Vjerojatno ne postoji čuda osob, ki ovoga povjesničara i znanstvenika još nisu koč čuli predavati ili da si ne bi bili pročitali kakov njegov tekst. U pogledu na njegovu starost kani znatno smanjiti svoje predavačko djelovanje.

Nikola Benčić je nedavno svečevao svoj 85. rodjendan. U toj starosti brojni ljudi uživaju svoju mirovinu. Mira naš najveći povjesničar još svenek ne dava, iako je izjavio pred kratkim na predavanju u Trajštofu, da mu je to bilo zadnje.

Nikola Benčić: Ne morem već, to je problem. Recimo ako me zovu u Zadar u Zagreb ili ne znam kamo, onda je to za mene problem kad se već ne morem sam voziti. A onda bi morao uvijek nekoga prositi da me vozi i da pazi na mene.

HN: To znači u Gradišću su predavanja još moguća?

Benčić: U Gradišću još ide, dakle u okolici. U Trajštof idem, recimo rekli su u Pinkovac ćemo još pojti, ali to je najdalje.

HN: Vi ste mnoga ljeta povezani s razvitkom i poviješćom gradišćanskih Hrvatov. Čuda ste i istraživali, ča je bilo vaše najveće otkriće?

Benčić: Za gradišćanske Hrvate nije teško ča novoga čuti. Jednostavno zato ne, kad po Drugom svitskom boju su se naši koncentrirali samo na Austriju. To znači na hrvatske zviranjke ili na nimške, ali nimških nije bilo toliko. Ali istraživanje traži od nas, da idemo dalje, najpr. A to nam sve fali. To znači kad ja velim recimo: Strommer, kade je ta doma? U Frakanavi. A ta ima jubilej ljetos. A ta je napisao cijelu poredicu znanstvenih člankov teologije, o Miloradiću itd. a mi ništ neznamo o njemu, kad nimamo pristup toj kulturi. On je bio urednik jako znamenitoga ugarskoga časopisa. A mi to ne znamo.

Isto tako za Horvata, Franju, kanonika iz Ostrogona. Ta je učio Frakanavce jačiti. Sve ča se danas u Frakanavi jači je od njega. On je došao na ferije u svoje rodno selo posadio se u krčmu, prikupio mladinu oko sebe i učio je jačiti. Dakle hrvatske, ugarske, slovačke i bogzna ke jačke. Tako da imamo jedan popis toga, tih jačak, rukopisni. Tako nam ide. Dakle nam fali u istraživanju jedan aspekt. Najprije nam je falio latinski aspekt kad latinski već ne znamo, a po Prvom svitskom boju smo izgubili ugarski aspekt. A to što imamo naše malo je premalo za istraživanje. Od sebe razumljivo. Zato mi rotiramo u istraživanju. Ja rotiram Budimpešta, Požon, Pečuh, Zagreb, Austrija, Beč – jer nimamo centralne biblioteke ili centralnoga arhiva. Nigdor se nije brigio zato, da bi izgradjivao sistematski naše knjige, naše povelje, našu povijest itd. To je veliki problem za svakoga ki istražuje. To smo čuli onda od Mirka Valentića kad je imao svoju izložbu u Željeznu i Zagrebu. On je izdao jednu knjigu, ali ta ima toliko pogrišak jer jednostavno nije mogao prikupiti materijal. Jer zato nije imao štaba.

HN: To nikada nije bilo moguće, da bi se takov arhiv bio načinio na Slavistiki u Beču ili na primjer na Pedagoškoj akademiji u Željeznu?

Benčić: Ove institucije nisu zato da arhiv načinju. Niti Slavistika ne, niti Pedagoška akademija. Na pedagoškoj akademiji je Konrad Meršić izgradio veliku biblioteku hrvatsku – kade je? Evo ne znamo kade je, knjige su skrsnule.

Kad je Gradišće došlo u Austriju, zvana toga 1955. kada je bio državni ugovor onda bi se bilo moralo instalirati u zemaljskoj vladi kot imaju zemaljski arhiv da bi u tom arhivu izgradili i sistematski arhiv manjine. Hrvati, Ugri, Roma i Židovi. Oni toga nisu načinili. Da ti povim datoteku našega rječnika? Načinili smo 25 ljet dugo rječnik i kartoteku. A kad je bila gotova onda je bila u Beču kod Dominikancev. A ja sam vozio tu kartoteku domom na pod. A onda smo to od mojega poda zramali u Kulturno društvo. Na početku smo predali tu kartoteku zemaljskomu arhivu, jer oni su to plaćali i oni bi to tribali od sebe razumljivo i dalje uredjivati. Jedno jutro me nazove Tobler (napomena: Ondašnji peljač zemaljskoga arhiva): „Hodi friško simo, sve kartoteke su vam van pohitali iz arhiva. Tako da smo iz kontenerov spašavali tu kartoteku. Za njih to nije bilo interesantno, a zauzima jako čuda mjesta. Zato su sve van pohitali, tako da nimamo kartoteku. Čudio sam se kad je u Pressi, pred 5-6-imi ljeti bio veliki članak o austrijsko-nimškoj kartoteki. Kako fantastično su to djelali, sačuvali svaku rič, a mi smo to van hitali.

HN: Vi ste u vašem životu čuda sakupljali i imate sigurno mnogo materijala, kade je ta vaš arhiv, i ča namjeravate tim učiniti.

Benčić: Ja imam dossier oko 50 kusićev abecedno sredjeno. To je materijal. Ima gradišćanskohrvatske knjige, južnohrvatske knjige, ruske knjige i ugarske knjige. I onda sam počeo nudjati našim društvam – u Beču, ovde u Željeznu, a isto tako i Kugi, da bi njim prepustio te knjige, ako jur nigdor ne kani preuzeti ta dossier. A to je najvažnija stvar, i to zato, tote sam od študentskoga vrimena sakupljao o naši ljudi materijal, na primjer ča se o nji objavilo u Hrvatski novina. To nigdor ne kani imati. A što ću ja sada? Ja sam gradišćanskohrvatske i hrvatske knjige ponudio Sambotelu, jer tote se stvara hrvatska gimnazija. Sada imaju peti razred. A oni ćedu to preuzeti, ali dossiere ne, to za nje nije interesantno, to je istraživački materijal. To drugo su knjige. HN: To znači to je slični problem koga i drugi sabirači imaju, kot na primjer Jonči Karall ili Štefan Zvonarić, da su zbirke u privatni ruka?

Benčić: Svi imaju ov problem. Zvonarića pitam: Ćeš preuzet ča imam? – Nimam mjesta! A isto tako veli i Jonči (Karall) – Ja već nimam mjesta. Onda mu po ki put jednu knjigu porinem – molitvenu od sebe razumljivo – jer te stare hrvatske molitvne glagoljicom i ćirilicom fantastična izdanja imaju. To mu onda porinem, to si on i zame. Ali drugo ne. Nažalost jako nam fali arhiv.

HN: Zač se to nikada nije ugodalo ostvariti? Želja od vas istraživačev je sigurno bila ovde?

Benčić: Farnik Klimpuha Jakšić je pred Drugim svitskim bojem kulturnom društvo predložio, da ćemo stvoriti Hrvatsku akademiju. S Hrvatskom akademijom ćemo stvoriti arhiv. Su to ozbiljno zeli? Kupili su ovo u Karallgasse a to je jedna mala hižica. To bi moralo biti bogzna kako veliko da imaju mjesta za materijal, da to moru srediti. Neki bi se morao i brigiti za tu postojeću biblioteku. Bila je Katarina Zvonarić onda je prošla. Onda su došli drugi, ali ti su po dvi tri tajedni prošli. Isto tako je s muzejom. Recimo kot primjer da zamemo Ignaca Horvata. Što će od toga nastati? Renovirat ćemo hižu, zgradit ćemo ča novo. Ki će biti odgovoran zato? Ki će znanstveno to pratiti? Dakle uvijek je bilo da smo istraživali punktualno nešto, a za to smo onda pokupili materijal po cijeloj sridnjoj Europi. A to smo onda publicirali, pogledaj si Toblera, njegove povelje, što je s Bančićem vandao i Palfyjom. Kako fantastično je to. Kako je s publikacijom? Idemo od jednoga društva do drugoga. Jedno društvo krade drugomu teme. Kad je najjednostavnije gotov materijal ki stoji na stolu publicirati. A kada se je Znanstveni institut konstituirao smo točno rekli da mora biti Basisförde- rung a to su odbili. A Projektförderung to ništ nije. Pogledaj si moju knjigu Književnost gradišćanskih Hrvatov. To su dva sveski. U Zagrebu su izašli. Prvi svezak ki se bavi ugarskim dijelom gradišćanskozapadne Ugarske to je vlada iz Beča financirala jednim dijelom. Drugi dio kade imamo gradišćanske Hrvate i austrijski dio već nije. Ta ki je onde sidio ni pojma nije imao kada je odlučio o projektu. Potpisao i gotovo a to drugo je odbio. A tako nam ide. Onda idemo od jednoga društva drugomu, tretomu, četvrtomu. A to bi moralo biti pod jednim krovom ki se brinu za književnu publikaciju i za znanstvenu publikaciju. Ali ne da idemo okolo. Jer od sebe razumljivo svaki književnik se trudi na tom da mu se knjiga vandaje. Ako se ide jednomu društvu i to veli mi to ne moremo, mi za to nimamo projekt onda ide drugomu. I zato imamo mi da imamo od svakoga društva publiciranje. Kuzmićevo djelo je izdao arhiv. A Toblerovo djelo HKDC. Ili naše školske knjige je skoro u potpunosti izdao HKDC. Itd.

Ili zamimo muzeje. U Gradišću nimamo niti jedan muzej. U Slovačkoj je jedan a isto tako u Prisiki, ki priredjuje sjajna predavanja i izložbe. A onda smo imali neke u Trajštofu i u Stinjaki je bio muzej. Propali su, zato se mora bidžetirati i zato mora biti jedan ki je stručnjak, ki je odgovoran zato. Ki zna, ne od projekta do projekta, jer kad jedan projekt ostvarimo ko to pozabimo. To bi se moralo nastaviti dalje.

HN: Vi ste 1984. ljeta počeli na Slavistiki s vašim tečajem. Kako vidite vi razvitak bečke Slavistike u prošli 40-ti ljeti?
Benčić: Na Slavistiki je bila tematika. Dobro, pobrinimo se za gradišćanskohrvatsko: gramatika i književnost. A onda su došli u velikom broju Rusi u Austriju na študij. I onda je Slavistika bidžetirala u prvom redu ruska predavanja, i poljska predavanja. Jer njih je bilo puno puno već nego gradišćanskih Hrvatov. Od oko 1995. ljeta smo morali točno peljati koliko študentov je bilo na predavanji. A počeli smo s oko 30 a na kraju smo ili 5-6. (U nastavku je Benčić nabrajao teme s kimi su se naši študenti bavili i ke s našom narodnom grupom nisu imale veze).

HN: To znači se nije načinilo dosta reklame za naše teme?

Benčić: Napisati jednu disertaciju ili jedno znanstveno djelo je prestižno pitanje: Ti moraš s tim nešto dokazati. A s gradišćanskom temom ne moreš dokazati ništ, ili malo. Šćukanec je napisala disertaciju u Zagrebu koliko je nimški jezik djelovao na gradišćanskohrvatski. Zač nisu to naši napisali? Zač je teatrologiju napisala jedna disertantica Rijeki? A koliko študentov smo imali – barem u onom vrimenu kad sam ja još bio do 2007. – prik 50. Prik 50 gradišćanskih Hrvatov na Slavistiki. Ali to nisu prestižne teme. A ako bi bio arhiv ili biblioteka onda bi bio onde bar jedan ili dva zaposleni, ki bi to redovito pratili i razvijali dalje. Ovako ne. Ovako se projektom završi nešto i gotovo.

HN: Je znamda tomu i uzrok, da su naše teme čudakrat povezane s istraživanjem i da se mora pohoditi brojna mjesta, kot ste to na početku spomenuli?

Benčić: Sigurno. Jako teško je dojti do materijala. Primjer: Iskali smo naš prvi kalendar 1864. Ta je ovde. Ta se je pojavio onda isto i 1865. U tom kalendaru je prva velika rasprava o gradišćanskohrvatskom jeziku Glavanića. Kalendara ali nije. U cijeloj Austriji nisam mogao najti kalendar. Kade sam našao kalendar? U Ostrogonu. Pisao sam na ugarsku nacionalnu biblioteku, bili su jako uljudni i su mi odgovorili: „Mi ćemo to ispisati po cijeloj Ugarskoj”. I onda su se javili iz Ostrogona: „Mi imamo ta kalendar”. Tako smo došli do našega kalendara za koga smo znali samo iz sekundarne literature. Jer to je opisao László Hadrović u svojoj knjigi. Dakle ljudi se boju istraživati, pojti dalje. Recimo mi smo istraživali Sambotel Franjevce. Tote je Nyomarkai pronašao prvi rukopisni molitvenik naš. Ali on je to jako dobro načinio. Onda bi bili morali pojti Požon Franjevce istraživati. Da li smo bili ikada kod Franjevcev u Požonu. Nikada nismo bili. Ali tote moraš siditi, bogzna kako dugo. Kad smo Mekinića, kad su to istraživali, kako je to bilo s protestantizmom, onda je Prickler iz gradišćanskoga arhiva dostao štipendij za dva tajedne. Kaže meni Harrer, ja idem sada Budimpeštu i istraživat ću, kako je to bilo sada s Mekinićem u Nádasdyjevom arhivu. On dojde u Budimpeštu a ti mu se počnu smijat, tote pak kažu njemu: Herr Prickler was meinen Sie, mi imamo ovde oko 80.000 pisam. A vi to kanite u dvi tajedni istraživati. To se ne more u projektu načiniti. Ja ću friško najti nešto i gotovo.

HN: Ste vi koč imali takov dogodjaj, da ste mogli ča najti ča je zapravo bilo zgubljeno, ili ča vas je posebno presenetilo?

Benčić: No presenetilo me je Novo Selo. To je ali u Jandriševićevoj knjigi nutri, ali i to ne znamo. Jandrišević je četire debele sveske pokupio povelje. I u jednom svesku je, da je jedan Turak dobio na leno Novo Selo, i to u vrime kada su napadali Juru Turki. I onda su mislili mi ćemo to sve osvojiti, pak su na početku podilili zemljišće. I tako je i Novo Selo i u Istanbulu se čuva original, to me je strašno presenetilo, da je jedan turski spah dostao Novo Selo na leno i ako nikada nije bilo tako. Recimo presenetilo me je i sveto pismo iz Amerike na gradišćanskohrvatskom jeziku tiskano! To su ti svidoki Jehove, ki su izgleda misionirali med gradišćanskimi Hrvati u Ameriki. A zato su morali izdati Sveto pismo. I to je bilo jedno presenećenje, itd.

HN: Vi ste ta glavni stručnjak na području istraživanja i povijesti gradišćanskih Hrvatov. Kako vidite vi budućnost istraživanja?

Benčić: Institucionalizirano nimamo mogućnosti. Mogućnosti bi bilo samo ako bi se stvorio arhiv i knjižnica skupa. Ali ovako ćedu se znanstveniki interesirati od sebe razumljivo za takove teme. I za povijesne ali za jezične već. Interesantno da negdo mora dojti iz Berlina da istraživa Vlahe i vlaški jezik? Ili negdo mora dojti iz Kopenhagena da istraživa naš jezik u Vedešinu i Umoku. Kako da mi nikad nismo na to mislili? Naš Jakšić, klimpuški farnik je doktorirao u Segedinu, i on je napisao svoje djelo o nimškom jeziku željezanskoga kotara – o nimškom, ne o hrvatskom! Dobro?

HN: Kako vidite činjenicu, da je na primjer Katarina Tyran sada u Helsinkiju a nima profesuru u Beču?

Benčić: U Berlinu se već zanimaju za tu tematiku i u Helsinkiju se već zanimaju za ove znanstvene teme.

HN: Niste vi imali u vaše vrime mogućnost da študente privabite za gradišćanskohrvatske teme?

Benčić: Malo. Bilo je mogućnosti, neke primjere imamo, kade su istraživali. Ali na kraju smo skrahirali. Palatin (Marijana) je bila zadnja za diplomsko djelo. A ona si je zela za temu Kolo Slavuj. A to je Slavistika odbila. Oni su pred tim jako dobro obdjelali Kugu, Vlašića i njegovu grupu ali nisu dali da se Kolo Slavuj obdjela. Mi bi mogli bili od sebe razumljivo apelirati na referatu ali to bi stalo Palatin 3-4 ljeta dokle bi se to odlučilo. Tako je ona zela drugu temu, isto fantastična tema, novija gradišćanskohrvatska literatura a to djelo se je pojavilo kot knjiga. A kade se je pojavila? U Beču na španjolskom fakultetu. Ne na Slavistiki. Dakle španjolski fakultet je financirao knjigu ili dipolomsko djelo Marijani, a ne Slavistika. Na Slavistiki su nastale svadje. Bosanski, srpski, hrvatski. I to je stalna svadja bila. A naši gradišćanski Hrvati su čuvali jugoslavenizam. Ok?!

HN: Za daljnje znanstveno djelovanje tribamo stručnjake, u koliko će to biti moguće, ako Slavistika nastaje sve slabija? Je ovde kakov preokret moguć?

Benčić: Da, nastaje sve slabija. To se more samo preko rektorata, i ne more se prik Slavistike. Dokle je na Slavistiki peljanje jedno takovo kot je. Dakle za naše vrime je bila liva stran. I zato su odbili Kolo Slavuj. Dobro? Znamo pozadinu iza toga. I nije se odlučilo po temi nego po ideologiji. I prik Slavistov kod izgleda nećemo dojti do toga. Jer onda su počeli jako napadati Ludwiga (Kuzmića), ki je predavao fantastično gramatiku i je to preuzeo od Vlašića.

A onda je došlo do svadje, do ovoga i onoga. U prvom redu zbog bosanskoga. Toliko svadje je bilo oko bosanskoga, to si ne moreš predstaviti. A to onda razdvoji društvo i onda se je počelo fokusirati na ruski i na poljski u prvom redu. Rusi su jako dobro prošli onda, sada već ne. Sada je opet drugačija situacija. I to je moda što se studira. Kad se je prominila po Gorbačovu situacija onda su rekli: Hej, sada ide. I onda se je napunio fakultet. Slavistika se je napunila. Za moje vrime smo bili sedmimi, desetimi – familija.

Kristijan Karall