Lani sam morala pisati o Danu žen, ar sam žena. Ljetos kanim pisati o Danu žen, ar sam žena. Iako imam jako tvrdu glavu, sam koncem konca ipak preminila sliku prik ovoga komentara. Neću dati platformu onim, ki su ovako „ljubezno“ komentirali moj izgled, ali samo toliko: Žene neka izgledaju lipo i atraktivno, one nikad neka ne budu iščrpljene ili trudne, neka budu ljubezne i simpatične, nikako ne oštre, a ako stoju u javnoj poziciji neka po mogućnosti sve tako izgleda kot da bi bilo sve jednostavno i od sebe razumljivo. Takovih žen je, i to je njihov izbor. Ali jednostavno je i žen, ke to ne znaju ili i svisno ne kanu performati. U današnjem vrimenu onda „inako postoji Photoshop”, ki daje ružnoj igri lipi izgled.

Gdo nima zelenu površinu oko sebe, ta se more i na balkonu baviti vrtljarenjem i morebit brati ko-to povrće.

U intervjuu s Manuelom Tomić približavale smo se „spornomu” nazivu jezika srpskohrvatski. Čudila sam se, koliko ljudi je ov naziv potaknuo na to, da me napada za neznanje. Naziv u radiodrami je povezan s imenom oficijelnoga jezika u Jugoslaviji 1980-ih ljet. U intervjuu rekla je autorica, da je to bio boj – opravdano – ki je potirao tu napadnutost ljudi o nazivu jezika. Uglavnom ne razumim, kako neki mediji i ljudi u Austriji neovisnim državam ne dozvoljavaju svoj naziv službenoga jezika, bez obzira na to, koliko su slični ili nisu. Bilo bi dost primjerov na cijelom svitu kade imaju srodni jeziki različne nazive, a to prez problemov. Ali ne ćutu se ljudi u vezi s jezikom samo napadjeni zbog boja. Primjer Gradišća odnosno gradišćanskih Hrvatic i Hrvatov prikazuje, da i stres, pritisak ili ćut, da se ča minja odnosno zgublja, utiče na to, kako vidimo jezik. To se upti, kad ljudi na predavanji javno pred publikom ispravljaju predavača i ogovaraju ljude, ki pišu ili javno govoru. Kot da ne bi bilo drugoga posla!