S jednim veselim okom čitamo u hrvatski visti na ORF-u Gradišće, da je na Dvojezičnoj saveznoj gimnaziji Borta svih 12 maturantov uspješno položilo ispit zrelosti iz hrvatskoga jezika, sedmimi još i s odličnim uspjehom. Nadalje začudjeno čitamo da je „zvana u Gornjoj Pulji svagdir hrvatskih maturantov“. Naime „maturu u hrvatskom jeziku je položilo i šest kandidatov u daljnji tri gimnazija zemlje. U saveznoj gimnaziji Kurzwiese u Željeznu su trimi pismeno i četirimi usmeno maturirali u hrvatskom jeziku a u gimnaziji u Matrštofu i Terezijanumu u Željeznu je po jedan kandidat birao hrvatski jezik za maturu. A plačućim okom čitamo, da „na gornjopuljanskoj gimnaziji ljetos nijedan nije maturirao po hrvatsku“.

Ali s dvimi suznimi očima čitamo „zvana u Gornjoj Pulji svagdir hrvatskih maturantov“. Ali ča je s najvećim gradišćanskim kotarom, s Niuzaljskim? O tom se bojsek niti ne razmišlja, ta očito nije „ni na radaru“ — kako se to danas rado veli s neologizmom — naših medijov niti društav ako ide za hrvatstvo odnosno za hrvatsku rič, bolje rečeno za obdržanje hrvatske riči ili još točnije: za borbu za hrvatski jezik.

Sada bi naravno mogli se zgovarati na to da je mišljeno, onde kade se hrvatski jezik nudi na gimnazija, trgovački akademija i takovi škola ka završavaju s ispitom zrelosti, maturom. No onda, pravoda ocjena ispada još gorja: Zač u cijelom Niuzaljskom kotaru, ki je daleko najveći cijeloga Gradišća s daleko najvišim brojem stanovničtva i s još uvijek znatnim brojem hrvatskoga stanovničtva, ako ubrajamo i hrvatska sela prik u Slovačkoj iz kih redovito dohadjaju školari i školarice ki i ke pohadjaju brojne i različne više škole u Niuzlju.

Niuzalj je bez sumlje grad s najviše škol širom Gradišća i s najvišim brojem školarov i školaric — a ništ hrvatskoga, ali zaista ništ! Gdo je ovde zakazao? Neki ili svi? Kako da se nije ugodalo hrvatski ponuditi niti na jednoj sridnjoj ili višoj školi niti ne u osnovnoj školi (s nekolikimi kratkimi iznimkami)? Gdo je čisto, ali zaista potpuno pozabio na Hrvate/ice?

Sada moramo bolno iskusiti, da smo pozabili na ovu najsjeverniju regiju Gradišća — ka je nekada, za vrime kasnoga baroka, bila duhovni centar tadašnjih zapadnougarskih Hrvatov, ali ki je ovu važnost izgubio a danas životari u već kom pogledu pred svim ali na školsko obrazovanje na hrvatskom jeziku. Vjerojatno uz nekoliko osobnih pokušajev mora se danas nažalost ustanoviti, da su naša društva pozabila ili iz nemarnosti ili kad im je bilo geografski predaleko i sadržajno preteško da bi brinuli za Hrvate i Hrvatice na Hati. A bez lobiranja u politiki iz preslabe volje, danas nimaju nikakove šanse učiti hrvatski u školi!