Vist, ka je bila pravoda sumljiva, nevjerojatna a skoro i ne za vjerovati, naime da bi dica u školi u pauza smila medjusobno samo još govoriti po nimšku, s tim argumentom da bi se bolje, odnosno dobro razumila i sporazumila, je kod mnogih prouzrokovala veliko čudjenje, kod nekih i jad a kod nekih još i potpuno nerazumivanje. Iz hrvatske scene u Gradišću javno je na to reagirao samo Martin Ivančić (HKDC) ki je to nazvao „udarcem protiv demokracije općenito ali i frontalnim napadom na povijesno zraslu mnogostrukost austrijskih narodnih grup u posebnom. Korak je to najzad u vrimena, ka nijedan razumni človik već ne želji doživiti“.

Nije pitanje da li je to bila primirena reakcija, nego je li na ovakovu bezobraznost uopće triba reagirati ili se tim baviti? Mislim da je to apsolutno potribno, ali pred svim iz čisto drugoga uzroka i druge pretpostavke: Nije li potribno nagovarati dicu da u pauza medjusobno govoru na manjinskom jeziku, u našem slučaju na hrvatskom? A dalje: Nije li potribno, da se od učiteljic očekuje, da se s dicom u dvojezični škola obavezno pominaju i razgovaraju na hrvatskom i da gledaju na to da se dica u pauza služu hrvatskim jezikom? A pak još i: Ne bi se moralo očekivati od učiteljic da se medjusobno pominaju po hrvatsku u dvojezični škola? Znamo da dica skoro isključivo u pauza medjusobno samo još po nimšku razgovaraju – u dvojezični škola širom Gradišća. A kao posljedica toga se ne tribamo ni čuditi ako dica i kod hrvatskoga Recitala medjusobno skoro isključivo razgovaraju, interagiraju samo na nimškom.

Imam ovde posla s nekoliko mačak, ke same sebe grizu u rep. Imamo, „nažalost“, zahvaliti nekrivomu organizatoru ovoga Recitala, da smo opet jednoč dostali po nosu. S hakadevoga Recitala u Kugi smo došli van s krvavim nosom ča se tiče bolne spoznaje, kako se stoji s poznavanjem hrvatskoga jezika kod dice, a tim pravoda i u školi. Činjenica je, da ako se

roditelji ili staristarji s dicom doma ne pominaju po hrvatsku, škola skoro već nima šanse to nadoknaditi i dici vrnuti hrvatski jezik njeve jezično i kulturno a tim i narodnosno izumirajuće zajednice.

A ča sada? Zapovidati se ništ ne more, a najmajne učiteljicam ili školskim oblasti. Ti časi su jur davno mimo, kada je nadzornik za hrvatsko školstvo – tada još osam razredov osnovne škole – još mogao nešto narediti ili znamda još i zapovidati. Danas se dičimo s tim, da se skoro nijedno dite ne odjavljuje od podučavanja hrvatskoga jezika. Koliko se dica i je li se uopće nešto (malo) hrvatskoga nauču u škola, to se već niti ne usudjujemo pitati. Činjenica je, da hrvatska jezična kompetencija školaric i školarov rapidno pada. Moguće bi pomoglo, da učiteljice – uz dobru peldu – dicu barem u pauza hrabru, da razgovaraju na hrvatskom.