Kad je 28. februara 2012. ljeta u 94. ljetu života umro prof. vlad. savj. Feri Sučić, u Hrvatski novina broj 10. od 9. marca 2012. ljeta je pisao Petar Tyran da je „s F. Sučićem otišao zadnji velikan našega novinstva ali i književnosti i narodne glazbe gradišćanskih Hrvatov“. Feri Sučić ostavio je nezaboravne trage i slijede u književnoj, muzičkoj a pred svim i novinarskoj sceni našega maloga hrvatskoga roda i kao takovomu mu se triba neizmjerno zahvaliti i se pokloniti pred velikim umom i človikom širokogrudnoga srca i velike duše. Muzika ispunjavala je njegov život, bila njegova strast, stalno ju je nosio u svojem srcu.
Gradišćanskohrvatska društva su mu se još za živoga uz ostalo zahvalili tim, da su mu dodilili svoju najvišu nagradu, »Kulturnu nagradu gradišćanskih Hrvatov« 1993. ljeta. U istom ljetu je dostao i zvaničnu titulu profesor. A Hrvatsko kulturno društvo tada pod peljanjem peljanjem bratića mu mag. Roberta Sučića izdala je monografiju o Feriju S., ku je uredio dr. Martin Cirković (u 2008. lj.). Knjiga s naslovom »Feri Sučić 90« se bavi djelovanjem prof. Ferija Sučića na različni područji.
Sučićeva svestranost se je pokazala i na području narodne glazbe: i kao kompozitor i aranžer za tamburaške grupe, kao književnik i pjesnik a pred svim i kao novinar.
Sučić bio je glavni urednik Našega Tajednika (1958.-1960) i Hrvatskih novin (1960.-1968.) i dugoljetni „kalendarac“. U tom vrimenu, ali i kašnje je pokazao i dokazao da je uvijek zastupao progresivnu liniju u pogledu na jezik i da je — prem pridržanja gradišćanskohrvatskoga idioma — uvijek i težio ka književnomu standardu. S prof. Ferijem Sučićem smo izgubili i vrsnoga znalca a vrhu svega i dobrohotnoga savjetnika i prijatelja, ki je do zadnjega aktivno pratio i novinski život med gradišćanskimi Hrvati.
Na dalje je pisao Cirković „U svojem djelatnom vrimenu bio je činovnik Gradišćanske zemaljske vlade, ali nikad ne suh i bez boje, farbe. Kigod ga je vidio koracati čvrstim korakom i vitkoga tijela, mislio će, da ima pred sobom ,frühpenzionista’. Ova gradišćanska ličnost zaorala je diboke kulturne slijede u muzičku povijest naše domovine. Neki stručnjaki i obožavatelji zovu ga ,doajen’ ili ,legenda’ narodne hrvatske pred svim tamburaške muzike. Bogat na ljeti ali ne star, još je svenek aktivan strastven tamburaš, žaran kompozitor, cijenjen zborovodja, istraživač glazbe, melograf, pisac zanimljivih člankov, prevoditelj, korektor… U davno minuli ljeti uredjivao je Naš Tajednik, zatim Hrvatske novine, Gradišće Kalendar itd. a sve to u slobodnom času…“.
Nadalje piše Martin Cirković u Hrvatski novina: „Tvrdim, da je najpoznatiji i najobljubljeniji skladatelj suvrimene gradišćanskohrvatske muzike. Jer svaki Hrvat, poluHrvat, Nimac pozna ovu ili onu pjesmu početo od „Rumeno cvatu rože“, „Ljubica mala“ do „Dovidjenja mornar moj dragi“. Svenek je željio svojimi pjesmami Hrvate razveseliti i zabavljati. (…) U ovom vitkom, veselom i punom elana človiku tuče oduševljeno srce za hrvatski narod, za muziku, djeluje bistra pamet i neumoran dinamičan duh. On stoji svakomu rado na raspolaganje i povezuje mlade i stare kot malo ki narodni učitelj, zaista pravi ,unikum!’“
F. Sučić razvio je neobičnu plodnu kompozitorsku djelatnost. Tako je uz ostalo poklonio tamburašem Gradišća 7 zbirkov najpoznatijih narodnih, Sučićevih, dalmatinskih i drugih pjesam. Ukupno je komponirao i tekstirao već od 300 pjesam — točan broj ni on sām nije znao. „Ja sam kot La Boheme, kad nešto tribam ili ćutim napišem pjesmu“, rekao je pri nekoj priliki. Uza to pobrao je i neke narodne jačke, stavio je u pravu metriku, pazio na gramatičko pravilo tr prilagodio je našim prilikam. Zato je njegovo djelovanje na polju muzike toliko opsežno. Popularizirao je mnoge melodije iz Nimške, Engleske, âeške, Slovačke, Ugarske, Dalmacije… i ove prilagodio našoj situaciji i na ov način oplodio i obogatio našu tamburašku muziku i povećao muzičko jerbinstvo Gradišća.
Studirani muzičar prof. Vilhelm Schmid iz Vorištana — s kim je imao jubilar oduvijek imao dobre veze — imenovao je prof. Ferija Sučića „Muzikalni rebac“ i divio se jubilarovom glazbenom bogatstvu i mnogovrsnosti. „Nevjerojatno, ča ov človik sve zna i ćuti“.
Feri Sučić je nerazlučivo povezan s gradišćanskom tamburicom dajuć njoj svoj neizbrisljiv pečat. Znao je da ova vrst muzike odgovara po melosu gradišćanskomu narodu i da je pjesma najlipši, najdivniji i najkraći put k srcu. Ispunila mu se je tajna želja i nakana, da prik tamburice zacipi u srcu naše mladine ljubav za naš mili hrvatski jezik. Na svaki način je tim zaustavio brzo nimčarenje.
Svoju muzičku karijeru počeo je veljek po boju u Beču, i to slučajno. Hrvatsko gradišćansko kulturno društvo u Beču, naime, uvježbalo je tada kazališnu igru i za ta igrokaz potribna je bila završna jačka i zbog toga komponirao „Za naš rastanak“. Burni aplauzi nagradili su Sučićev trud. Početo od ovoga uspjeha je stalno djelao i razvijao muzičke sposobnosti. Pjesmom je izražavao ljudsku hlepnju i bol, radost i sriću. Kad ga premjestu u Îeljezno, zašao je 1957. ljeta u Klimpuh i osnovao onde tamburaško društvo, ko je uspješno peljao do visoke starosti. Zacipio je u ovom selu tamburicu i hrvatske pjesme u srca „svojih“ Klimpušcev. Zalaganje, da se tamburica širi i u drugi hrvatski seli Gradišća, bilo je isto plodno. Sa svojom grupom pohodio je svako hrvatsko selo od Gijece do Îamara. Imao je brojne nastupe u Austriji, ali i u drugi zemlja Europe. Klimpušci pozlatili su mnoga lica sa svojim jačenjem i tancanjem, ali isto su obogatili mnogo uho u inozemstvu.
F. Sučić nesebično pomagao je i drugim pri utemeljenju tamburaškoga zbora i kad se je pak rodilo u jednom selu tamburaško društvo je veseljem kumovao pri zipki. Opskrbljavao je u pozadini tamburaške zbore novom glazbenom literaturom. Srićnom rukom i puno hvale vridnom ćutljivom mudrošću uglazbio, pobrao i obradio je i jednostavne pjesme tako, da je još danas rado sviraju.
Kad mu je tadašnji savezni predsjednik Klestil dodilio zvaničnu titulu „profesor“, zem. pogl. Stix naglasio je u hvalospjevu, da je F. Sučić svojim dugoljetnim djelovanjem puno doprinesao i oplodio kulturnu povijest Gradišća.
(uredn.)