Dvoja ljeta po pedesetim rodjendanu si je Folklorni ansambl gradišćanskih Hrvatov Kolo Slavuj sam ispunio želju. U rasprodanom Volkstheatru su koloslavujke i koloslavujci odgovarajući geslu pokazali, kako njihov oganj gori.

Beč – „Tradicija je prenošenje ognja, a ne klanjanje pepelu“, ovo geslo sprohadja Kolo Slavuj u medjuvrimenu jur desetljeća dugo. Logični nastavak je bio naslov ovoga jubilarnoga programa prilikom 50. obljetnice postojanja Oganj gori.

Zapravo je Kolo Slavuj u medjuvrimenu jur za dvoja ljeta prekoraknuo prag pol stoljeća. Koronapandemija je ončas onemogućila svetačnost u željnom obliku večernjega koncerta. Morebit i srića za ansambl. Upornošću i velikim trudom su se koloslavujke i koloslavujci ovako probili u bečki Volkstheater. Plakati za koncert prošlu nedilju 19. novembra zapravo ne bi bili potribni, a i sve skrbi ne: Veliko kazališće u sredini grada Beča je bilo jur daleko unajpr rasprodano.

Da je Kolo Slavuj na ovakovom dobrom glasu ima zahvaliti i svojim velikim brojem članic i članov, ki su suoblikovali prošla 52 ljeta i velikim dijelom ne zgubljali vezu u ov nadregionalni ansambl. Tako je i u nedilju stao zmožan pjevački i tančeni sastav od 64 i muzički sastav od 24 osob različne starosti na pozornici. A barem toliko ostalih je božalo u publiki i bila jako zahvalna publika.

Program posvećenu Ivanu Ivančanu

Program Oganj gori je bio posvećen pokojnomu etnokoreologu Ivanu Ivančanu. Kolo Slavuj i Ivančan se čini velikom ljubavlju, ku je zacipio Mirko Berlaković kad je slavnoga etnokoreologa u rani sedamdeseti ljeti peljao po gradišćanski seli. Iz toga je nastao glavni korpus koloslavujskih koregrafijov, ke su članice i člani i rado širili u svoji domaći društvi. 1973. je Kolo Slavuj prezentirao prvu gradišćansku koreografiju, a to Stinjačko kolo. Slijedile su koreografije Hrvatski plesi sridnjega Gradišća (1974.), Na Poljanci (1975.) i Hati (1981.). U devedeseti ljeti sastavio je Ivančan još opširne koreografije Ki će s nami pirovati I i II ke prikazuju različne pirovne običaje gradišćanskih Hrvatic i Hrvatov. Sve te koreografije su bile dio programa Oganj gori. Da je Ivančan zato i glavni sadržaj polstoljetnoga jubileja se čini logičnim korakom, ujedno i koncem i morebit početkom nove ere nažiganja staroga pepela.

Terenska istraživanja i prikazanje na pozornici

Ivančanova istraživanja su prošlo ljeto završila u opširnoj knjigi o plesni običaji gradišćanskih Hrvatov. Snimke tih istraživanj bile su sada i upletene u program, kad su najavile sljedeću koreografiju.

Za Marka Kölbla, peljača Instituta za istraživanje narodne muzike i etnomuzikologiju, je uprav to bilo zanimljivo, ar da čuda ljudi ne zna, na čem baziraju koreografije Kolo Slavuja. S druge strani da se na nji i čuju razlike prema današnjemu izvodjenju. Gradišćanskohrvatske jačke da imaju u Hrvatskoj odredjeni stil, kako se prezentiraju na pozornici, to da se i vidi u Ivančanovi koreografija, kade se odredjeni elementi ponavljaju.

Večer u Volkstheatru je otvorio Pepi Schuller, ki je pozdravio publiku pred spušćenim zastorom. Potom već nije bilo moderacije, ča se je Andriji Ivančanu, sinu Ivana Ivančana, osebujno vidilo: „Vidi se da Kolo Slavuj prihvaća ove moderne trendove: To jesu stare koreografije, ali cijela režija je moderna, znači nema naklona, sve ide jedno u drugo i dinamično se vodi kroz cijeli koncert. To tako moderni veliki ansambli rade.“

Semiprofesionalni stručni tim

Jubilarni program Kolo Slavuja pokazao je i plode dugoljetnoga djelovanja. Kolo Slavuj je naime uspio odgajati vlašći narašćaj, ki je u stanju djelati na bar toliko profesionalnoj razini kot je to slučaj kot uzorov koloslavujak i koloslavujcev u Hrvatskoj. Veliki uspjeh, kinč i odlika ansambla je naime i to, da si je stvorio vlašći krug stručnih ljudi, ki su odgojeni u društvu.

To su med drugim Filip Tyran, danas muzički profesionalac i vrhovni pedagog, ki je koč počeo kod piplićev i je uspio trenirati sastav do te jačene razine, kade je koč-kada još i svejedno je li je ka-ta noga zaboravila na svoj nastup.

Lidija Novak, takaj izrasla iz piplićev i danas teatrologinja zna, kako inscenirati velike programe i dati im potribni tekstualni i dramski oblik, a Gabriela Novak-Karall, koloslavujka od samoga početka pozna povijest, vidi uvijek budućnost sa svimi mogućimi i nemogućimi mogućnosti i zna, kako ovakov veliki ansambl držati i peljati na odredjenu razinu. Njim se pridružuju i muzički peljač Palček Maly i iskušeni Štefan Novak kot i veliki motivirani odbor.

Veliko oduševljenje

Oduševljenje nije objektivan kriterij pisao je Ewald Pichler, kad je davnoga 2001. ljeta u Hrvatski novina do neba kričeć hvalio novu koreografiju žensko kolo Lipa Ane rože trga. O objektivnosti ovde uopće ne moremo pisati – autorica je naime i članica društva, oduševljenje je tim – iz samoga spominjanja na pogled s pozornice na 800 ljudi – veliko. Ali vidljivo oduševljenje izvodjačic i izvodjačev se more prenositi na publiku.

To je istaknuo i Andrija Ivančan: „To je velika ljubav i velika emocija i to publika prepoznaje i zato je publika i ovako reagirala, jer se to vidjelo da je to iz srca, iz duše, da je to s puno respekta, s puno poštovanja, puno ljubavi, sjajno.“ I dodao je: „Ne sjećam se da sam bio na takvom lijepom koncertu u zadnje vrijeme i mislim da je moj pokojni otac zaslužio ovakov koncert, a boga mi Kolo Slavuj zaslužio ovakov veliki uspjeh u ovakovom prestižnom teatru.“ Ovomu se je priključio i Kölbl, ki je povezao Volkstheater i s drugimi narodnimi kazališći u Hrvatskoj u koj rado nastupaju veliki ansambli. Hrvatsko narodno kazališće u Zagrebu je od istih arhitektov kot Volkstheater. Morebit poticaj za daljnje djelovanje ansambla. Projekti koloslavujkam i koloslavujcem u budućnosti sigurno nećedu sfaliti.

Tereza Grandić