S prvim augustom je Sigečanka Iris Zsótér preuzela funkciju direktorice Dvojezične gimnazije u Borti.

HN: Čestitamo na novoj funkciji direktorice. Ste se vi ur uvijek vidili na ovoj poziciji?

Iris Zsótér: Ne, to ne morem reći – ali zadnje vrime, da. Par ljet sad sam jur znala da bi to kanila djelati. Meni leži ova škola na srcu, mislim meni je jako važno, da naša škola dobro funkcionira, a i ja znam, kako je živiti ne samo u jednoj kulturi i pominati se na drugom jeziku. Kod nas u obitelji su stvarno svaki dan ne samo nimški nego i hrvatski i madjarski jezik prisutni. To je jednostavno dio mojega žitka, a kod nas je to tako, da ove jezike normalno koristiš. Željim si, da i druga dica to nauču i da živiti u već kulturov ne bude nešto, ne znam, izvanredno ili nešto posebno.

HN: Ča ste si nakanili za budućnost, odnosno ča su Vaši prvi projekti kot direktorica?

Iris Zsótér: No, još sam na početku svojega djelovanja. (se smije) Ali što smo na primjer ovo ljeto jur drugačije napravili je, da smo imali za prve razrede još krajem augusta upoznavanje. Oni su ada prije došli u školu, skupa i s roditelji, tako da su se jur prije upoznali. Vidila sam, da je to i mojoj kćeri jako važno bilo, jer je jur sve znala unajpr. To je mislim bilo dosta uspješno. Zvana toga imamo ovo ljeto i takozvani projekt »Be my buddy«. To znači uvijek je treći razred »buddy« za prvi razred – oni malim pomoru, sad na početku i su od prvoga dana velje zajedno bili. To smo sada pokrenuli, i mislim, da ćemo to i dalje peljati, da intenziviramo kontakte medju timi razredi. Željim si još za budućnost – ja mislim da bi to još bilo dobro – da pokrenemo zajedne projekte med hrvatskimi i madjarskimi razredi.

HN: Kako bi se konkretno moglo poboljšati ta povezanost Hrvatov i Madjarov u školi?

Iris Zsótér: Sad smo se jur na konferenciji o tome pominali. To znači za naše dolnje razrede ćemo sigurno neke projekte sad jur imati, kade su onda zajedno. Da ne bude tako kot sada, da se samo strefu u gornji razredi, kad moraju skupa imati latinski ili francuski, nego da to bude jur prije. Konkretno moramo ali još točno pogledati, kako ćemo to sve isplanirati.

HN: Kako kanite Vi kot direktorica uticati na učiteljice i učitelje, da i oni motivaraju dicu, da vidu hrvatski jezik kot dio svojega žitka, i tako i privatno i u slobodno vrime koristu jezik?

Iris Zsótér: Da, kad sad gledam na hrvatske i madjarske razrede, postoji ovde mislim razlika. Madjari imaju možda u tom smislu za narodnu grupu prednost, da imamo i školare i školarice iz Madjarske. Znači, oni se i već pominaju po madjarski u školi. Kod hrvatskih razredov to nije uvijek tako. Vidim, da imamo nekad neke razrede, kade se dica i u pauzi pominaju hrvatski, ali to je rijetko. Mi djelamo na tom, da na primjer više radimo imerziju u školi. Tako ćemo onda imati hrvatski tajedan, onda nimški tajedan – to znači ufamo se, da ćedu se i dica naviknuti na to: »Dobro, sad nećemo samo u nastavi koristiti naš jezik nego onda još i dalje [u pauza].« Nije tako jednostavno – mi znamo, da je asimilacija jaka. Naravno, nama svim je nimški jezik obrazovni jezik, odnosno ta jezik koga koristimo u okolini. Ali ja sam si svisna toga problema, a na to ćemo morati još gledati, da to riješimo i da je motiviramo da se u školi, u pauza i na hodniku pominamo po hrvatsku.

HN: Dvojezična gimnazija u Borti je kot takova jedinstvena u Gradišću. U drugi škola je hrvatski jezik samo dodatni strani jezik, dvojezično podučavanje drugih predmetov zapravo ne postoji. Ne bi bila stara dob, da se takov model kot u Borti najde u već mjesti u Gradišću, odnosno i ča do Beča?

Iris Zsótér: Da, to bi tribalo, da. To nije dosta, da imamo tu školu u Borti. Ako su u pitanju manjine u Gradišću, pogledaju na našu gimnaziju u Borti – ali to nije sve. Takove škole bi tribali imati svagdir i na sjeveru i u sredini. Ne znam, kamo ta put ide ili što će biti – i u Beču se to već davno diskutira. Sad Gradišće postoji jur 100 ljet, onda bi morali i na to pokazati, da nije dost imati dvojezičnu školu u Borti. Mladina i u ostalom Gradišću ima pravo, da uči jezike narodnih grup.

HN: Da i zapravo ide u dvojezičnu gimnaziju i čuda dice, ka ne zna hrvatski ni madjarski, a još zato se odluču za ovu školu i imaju interes.

Iris Zsótér: Kad vidiš, da imamo ta potencijal, da to funkcionira – onda bi zaista tribali ovakovu školu u svakom kotaru, jer kot ste rekle, ne znaju svi hrvatski i madjarski kod nas. Ali oni se nauču kod nas na dost dobrom nivou. Sad na Danu mladine u Stinjaki sam vidila tamo naše apsolvente i apsolventice, ili školare i školarice, ki nisu iz hrvatskih sel, ali kod nas su se naučili dobro hrvatski; a i oni su sada dio gradišćanskih Hrvatov. Oni idu na sve priredbe, oni se identificiraju s tim – to je naša kultura u Gradišću. Gdo će sad reći, što je po nacionalnosti? Si ti sad Hrvat? Si sad Madjar ili Nimac, ne? Ako ti je možda samo majka ili otac Hrvat ili Hrvatica, ili samo, ne znam, dida ili baba… Mi u Gradišću imamo ta potencijal, mi imamo i učitelje, ki znaju još jezik i onda bi se to tribalo još poširiti, da ne bude samo u Borti takova škola. Kad gledamo na naobrazbu za učitelje, imamo sad na Pedagoškoj visokoj školi isto hrvatski posebno – a ti mladi učitelji imaju onda uvijek još drugi predmet – to znači da sada imamo te mogućnosti, imamo potencijal, da upeljaju i u drugi kraji dvojezične razrede. To bi bilo najbolje, što bi mogli načiniti za narodne grupe.

HN: Vi ste jako društvena žena, ka je angažirana u različni institucija i društvi. Kot znamo je za svako društvo teško najti narašćaja. Planirate kakove suradnje, da bi dica upoznala jur u mladi ljeti djelovanje manjinskih društav?

Iris Zsótér: To je važan faktor, jer kako smo sad rekli kod diskusije [na Danu mladine na Stinjaki], da dica tribaju čim već inputov na tom jeziku. Naravno tribamo onda suradjivati s društvi. Konkretne projekte sad još nimam. Ali sigurno ćemo suradjivati s društvi. Za gornje razrede bi bilo dobro pokrenuti ča s medijami. To imam sve još na umu – vidit ćemo kako će biti.

Ja sam jako aktivna, ali ako to živiš onda je to za nas – vidimi za Vas – normalno, da ideš na različne priredbe. A svaki triba jedan hobi (se smije).

HN: Ako bi imali jednu želju za Dvojezičnu gimnaziju ka bise ispunila – ka bi to bila?

Iris Zsótér: Najveća želja je, da roditelji prijavu dicu kod nas u školi, da stvarno dobu dvojezičnu izobrazbu, jer onda je garantirano, da imamo i još daljnje generacije, ke znaju ili hrvatski ili madjarski i ke ćedu to dalje davati. To je moja najveća želja. Ljudi i roditelji neka vidu, da je to velika prednost, što ovde dobu dica.