Znali smo većinom za ženski nogomet, jedni manje, drugi jur malo već. Ali s minulim svitskim ženskim prvenstvom u nogometu, odigranom na drugom kraju svita, u Australiji i Novom Zelandu i u vrimenu odmora i to uglavnom dopodne, mogli su se mnogi upoznati a svakako i sprijateljiti sa ženskim nogometom. S tim i s novom vrstom nogometa: femininim, blagijim, manje tvrdim, uljudnijim, priskočnijim a svakako i atraktivnim. A to ne samo s pogledom na atraktivne ženske stase, lica i frizure – plava, blond farba vlasi je prevagala isto kao i dužičke kose – nego pred svim i na brzinu, atletičnost i ustrajnost ovih mladih žen. A to ne uz vidljivo istreniranih tijel i stegan s nategnutimi ili napuhnutinimi mišići.
Ovo svitsko prvenstvo u nogometu, uvjeren sam, je po prvi put veliku masu gledateljic a pred svim i gledateljev privuklo zbog nogometa, kakov je med muži manje proširen: angažiran i strastven – ali ipak manje tvrd, s manje mraznih foulov i grdih i tvrdih atakov na noge, glave i tijelo uopće. A kao posljedica i sa znatno manje žutih ino črljenih kartonov, natezanj i rivnje i diskusijov sa sutkinjom. Mogli smo se upoznati s estetskom stranom nogometa – a u tu estetiku triba uvrstiti i „čista“, od tatuov ne nagrdjena, unakazana (verunstaltet) tijela. Ča je pravoda jako subjektivno vidjenje, jer je danas sve proširenije uvjerenje, da su uprav tatui izraz posebne estetike, još i poruke – kako i grafitiji na zapravo svakom slobodnom kusiću zidi ili vrat ili mosta, ili tramvajev ili vagonov željeznice itd, itd. No, svakomu svoje.
Ali vrnimo se lipomu nogometu žen. Lipo ga je gledati, iako znamda nije toliko strastven kao vrhunske igre u muškom nogometu, nije ni tako tvrd ni „zagrižen“. Oni ki idu na utakmice pred svim da vidu tvrde atake i još tvrdje i udarce, pogotke, tim ženski nogomet vjerojatno neće moći nadomjestiti njeva strastvena očekivanja. Gdo pak želji viditi (pravoda i ženstvenu) estetiku, blagije medjusobno postupanje a tim i poštivanje zdravlja i čitavosti drugih, protivnic u utakmici, ona i on ćedu uživati u ženskom nogometu, pred svim u takovom koga su nam žene u momčadi iz cijeloga svita pokazale u minuli četiri tajedni s kontinenta na drugoj strani svitske kuglje, kade je sada zima.
Dokle muški nogomet donekle raskalja društvo i je uzrok teškim sukobom, još i ubojstvu – vidi Atenu i od pameti ispražnjene navijače Hrvate i Grke, ali i domaću navijačku, ideološki skrenutu i skrivenu i intelektualno ispoda svakoga nivoa skliznutu navijačku scenu – kod žen se toga ne tribamo bojati.
Psihologi ćed nam vjerojatno reći, kako je bolje da se ov društveni ološ, socijalni izrod i kulturni bagaž kontrolirano iživljava po štadioni namjesto na ulici.
Na ženski nogomet ćedu pak moći pojti opet normalni ljudi bez da se tribaju bojati bogzna kakovih napadov.