Aktualno je upisivanje u osnovne škole, ko jur teče od početka februara za prijave i za hrvatsko podučavanje. Sada znamo takorekuć i „službeno“ od nadzornice za manjinsko školstvo u Gradišću mag. Karin Vukman-Artner, da je zanimanje za hrvatski jezik u prošli ljeti spao, tako da na neki škola postoji pogibelj, da uopće nećedu moći obdržati hrvatski predmet. Kako je rekla nadzornica Vukman-Artner Hrvatskoj redakciji ORF-a Gradišće je interes za hrvatski jezik u dvojezični osnovni škola nadalje jako velik i onde su broji stabilni. Ali u sekundarnom stepenu da pak pada broj jer škole nudu opširne mogućnosti na različni sektori, kako su to šport ili muzika a naši jeziki da pod tim trpu. Tako da je otvoreno će li se uopće moći realizirati hrvatska grupa na gimnaziji u Željeznu. U okolici Željezna ima daleko najveć Hrvatov. Ali Poljanci su u pogledu na hrvatske strukture dosta slabi i neopskrbljeni. U ovoj regiji ima još uvijek relativno čuda Hrvatov, samo je teško je „zapreći“ pred hrvatska kola. Zato asimilacija tako strašno brzo napreduje a takozvane dvojezične čuvarnice i škole — ča de jure jesu, ali de facto nikako nisu — nimaju šanse se tomu odupriti i suprotstaviti.

Med Dolinjimi su hrvatske strukture još bolje, ali broj stanovničtva rapidno pada, a broj dice je za uplašiti, tako mali je u medjuvrimenu. U gimnaziji u Gornjoj Pulji, ka je do sada bila takorekuć tvrdjava hrvatskoga jezika—i s RadijomOP i s tamburaškim ansamblom Panonci — s relativno visokim hrvatskim jezičnim standardom, se dica moru najaviti za 1. razred samo za hrvatski kao neobavezni predmet, to znači u otpodnevnom podučavanju. Blago rečeno: katastrofa i neprihvatljivo. Gdo je prvi, ki će se postaviti na noge i potribovati promjenu, HKD, HAK, Kuga...?

Potriban broj za peljanje hrvatske ili madjarske grupe more svaka škola autonomno, dakle sama odrediti. Broji za jezike narodnih grup da su dost niski. Jur s pet najavov da more krenuti grupa za hrvatski, a kako zna i nadzornica Karin Vukman-Artner, svako godišće da je važno, jer ako razred ispadne se to vliče do mature, a to pak fali. Koliko će se pak koristiti mogućnost slaganja različnih razredov u grupu će se viditi. Svakako je to organizatorski izazov — ali ipak moguće.

Ako roditelji ne kanu, da najavu dicu za hrvatski jezik — a to je vidljivo sada jur generacije dugo — onda ne tribamo razmišljati o tomu ča sve ćemo nuditi na hrvatskom jeziku. Ako dica a pak kašnje roditelji samo još znaju govoriti hrvatski na niskom odnosno najnižem jezičnom nivou, onda je osudjen na izumiranje, na smrt, i nestat će. U školi da se dica nauču obrazovni jezik a ne samo svakidanji. Bez toga ne ide!