Vrlo zamljiv je fenomen, ki se je pojavio u zadnji miseci i ljeti: Mladi rivaju u prve rede, na svi nuglji i kuti se trubi da triba mlade pustiti najpr i u prve rede, glasno i jasno se viče, da neka stari načinjaju mjesta mladjim i mladim. U medjuvrimenusu ovi stariji uprav ona generacija, ka je odrasla, „antiautoritarno“, velikodušno i otvoreno prema svitu, u duhu demokracije — jer su doznali od svojih roditeljev i starihstarjih, ča je ta diktatura i jednoumlje, politički diktat i društveni pritisak fašizma i komunizma.

Mnogi ovi „otvoreni, širokoumni i tolerantni“ stari su i bili zato, da triba mladjim dati šansu u politiki, su pak i odabrali i najmladje u najviše položaje u politiki i gospodarstvu i im tim u ruke dali moć i odgovornost — ča su si generacije pred tim morale stoprv steći, dijelom i uz bolnoživotno iskustvo. Mlada generacija je najvećim dijelom odrasla u miru, zadovoljstvu, dobrostanju, ali i egoizmu i bez bolnoga iskustva a niti ne uz odredjenu, odgovornu oštrinu roditeljev. Sve je dopušćano, odgovornost prema drugim je nepoznata po geslu „baš me brigaju drugi“ a gdo još zna za mudru krilaticu „Ča ne kaniš, da ti drugi učini, ti to drugomu ne učini“?

Činjenica je, da stariji birači a pred svim i biračice i nadalje stoju za mladimi političari. Ali je vrlo zanimljivo, da mladi nisu za mlade, i da upravo ovi mladi u politiki imaju najmanje podrške i potpore kod mladih. Vrlo zanimljivo, ili ne!? Stari se zalažu za mlade. Mladi se tužu da nimaju šanse jer je stari ne pustu! A kad je stari pak postavu u prvi red, se ispostavlja da još nisu zreli i da tako postupaju kako oni kanu — a ne kako stari kanu, da bi se ponašali i agirali i postupali.

„Dica na moć“ je poznata jačka a postala je i poznata krilatica. A sada se najednoč ruši „dičačka partija“, ka je išla svojim putem, ka je kanila na svoj način oblikovati društvo i politiku. A najednoč vidimo, da mladi to uopće ne odobravaju. A još bolnije je spoznanje, da je mladina danas politički oštro podiljena na barem tri logore, da je militantna i da je dijalog sve teži, dijelom i nemoguć. Znači to ponavljanje povijesti? Ponavljanje sukobov, bitkov? Ponavljanja svega toga nač stariji niti ne kanu misliti a još manje si to želju?

Do sada je bilo tako, da su ti političari bili i te političarke bile tim ugledniji i cijenjenije čim bliže su bili narodu i čim „bliže narodu“ su se izrazili, i u načinu kako su se izrazili, dakle su se redili po „trupcu naroda“. To sada najednoč već nije pošteno, još i zabranjeno! Ili je to znamda sve samo kamuflaža? Dobrodošla zlika, zgovor za političku antipatiju? Sada se najednoč sve gušćekrat čuje „Starijoj političkoj kliki se ovo sigurno ne bi dogodilo i sa starijimi se ne bi usudili tako postupati“. I prije su bili takovi!