Miklós Kohuth se pozna širom Gradišća kot muzičar i jačkar. Manje poznata je njegova veza pčelam, zagrebačkomu folkloru odnosno geografiji. Na sam Badnjak, kratko pred polnoćom je rodjen, ljetos je iznimno i svečevao u krugu prijateljev.

HN: Miklós Kohuth, Vi ste navršili jedan lipi jubilej u vašem životu. Ako gledate ponajzad, ča je bio za Vas jedan lip doživljaj, odnosno ča je bilo za Vaš žitak markantno?

Miklós Kohuth: Velik doživljaj je da sam doživio ovo, čuda naših tovarušev ovo nije doživilo, nažalost. Sada ali šalu na kraj. Mislim da je tako nevjerojatno da sam doživio 50 ljet. Svaki put sam se čudio kad sam mogao pojti na Dan mladine, sada sam jur 30. put na Danu mladine, sada jur 31. put. To znači da ljeta idu i sada sam blizu 50. I sada sam doživio. Od tih 50 ljet je 30 ljet u Pinka Bandu i prik 20 u Kopriva, tako dupljasto smo živili najmanje.

HN: Muzika je jako važna u Vašem žitku. Kade su bili prvi kontakti da ste se za muziku odlučili?

Kohuth: Jedan dan sam si gledao stare fotografije i vidio sam, da sam bio u 6. razredu osnovne škole, kad sam stupio u petroviski tamburaški orkestar. Kad sam imao dužičke prste su me odibrali za kontru. To mi je jako ostalo u spominku. Od tada mislim da je tambura bila blizu kot instrument i u osnovnoj školi i u sridnjoj školi. Onda smo jur čuda ozbiljnije svirali u Budimpešti, a onda u Zagrebu kad sam došao na fakultet to je onda bila jedna ekspanzija toga i u folkloru i s bandi. Iako nisam imao stalan band ali sam bio glavna zamjena za bugariju u Zagrebu. To su sve veliki doživljaji.

HN: Kako je Vaša muzička izobrazba?

Kohuth: Prvi moj učitelj tambure je bio Antun Tuna Barić. On je bio dirigent u Koncertnoj dvorani (V.) Lisinskoga. On je bio poznat tamburaški dirigent. I on se je upoznao s jednim Petrovišćanom, Janošom Temelom na morju, i tako su odlučili da će dojti u Petrovo Selo učiti tambure. I zaistinu mi smo imali od prve sekunde pravoga učitelja. On je bio jako dobar i se je znao s nami pominati. I tako smo zavolili tamburu. A u Budimpešti smo imali Stipana Pančića za profesora glazbene i on nas nije kanio naučiti samo praktično nego i o mužiki nas je čuda naučio. Čuda smo se s njim navježbali. To je bila dobra osnova da smo se mogli onda kad smo zašli u Zagreb učlaniti u bilo ki KUD, kad smo toliko znali. Da li je to bio KUD Zagreb, Pavao Markovac, Ivan Goran Kovačić.

HN: Vi ste imali dobre učitelje kad ste bili školar, ukoliko ste vi gledali da se to nastavi u Petrovom Selu?

Kohuth: Na početku dokle sam ja bio direktor Kulturnoga doma u Petrovom Selu, to je bilo 90-ih ljet, ja sam se zaistinu trudio, da kako smo mi dobili dobru školu tambure od naših starih, to sam kanio i ja naprik dati. Jako sam gizdav da je i Rajmund (Filipović) učio kod mene od početka kot i Andrej (Kovač) ili Dušan (Timár) ki su sada jur stari tamburaši u Petrovom Selu. Zaistinu je to lipo za viditi da su oni bili od početka u našoj školi ku smo mi navikli. I sada Rajmund uči dalje dicu i čekamo nove generacije da se priključu folkloru ili da osnivaju vlašće bende. Momentano imamo jedan mladi bend u Petrovom Selu.

HN: Vi niste samo muzičar, jedno vrime ste bili i aktivan u seoskoj politiki. Kako to zanimanje za načelnika?

Kohuth: Mislim da kad sam došao domom iz Zagreba sam se zaistinu angažirao svagdir. Ja sam bio i član naše seoske stolice i Hrvatske manjinske samouprave, i onda kulturni dom, igrao sam nogomet, i onda Pinka Band i tako sam bio jedan od najpoznatijih u selu. I onda kad se je iskao kandidat za načelnika 2002. Ljeta su mi rekli: »Ti bi mogao biti jedan ki se zato natica«. Ja sam imao onda 30 ljet. Mislim da nisam preveć razmišljao i nisam dobro razmislio kad je to velika odgovornost bila. Bio sam dva mandate i mislim da nisam bio čemeran načelnik, ali jako čuda vrimena je to zelo od mojega žitka, jako malo sam se mogao sprijatelji baviti. To kani imati jednoga človika cijeloga. Za doživljaj je bilo lipo i mislim da sam se čuda naučio u tom vrimenu.

HN: Bi si znali predstaviti opet se politički angažirati u selu?

Kohuth: Ne bi htio. Ja mislim da je to normalno ako človik izajde iz toga, ako normalno, zdravo izajde onda se ne kani tamo vrnuti. Ja imam sada 50 ljet i sam uključen u druge projekte. Ja se kanim sada još 10 ljet »ful« angažirati u moje projekte ke sam si predstavio, a to onda već politiku ne dopušća.

HN: S muzikom ste Vi skoro svaki vikend na putu. Kako daleko to Vaša familija akceptira?

Kohuth: Malo kanim u šali reć: Ja sam 21. ljeto uženjen, a 30 ljet sam u mužiki tako da je moja žena i familija nutri u tom dosta vrimena, ali sam već u mužiki i društvu i tako mislim da je to normalno. Ja sam na vikend projden a od pandiljka do petka sam s familijom, ada obrnuto neg to drugi djelaju. Tu ravnotežu sam pokusio svenek pridržati.

HN: Ča su aktualni projekti s kimi se bavite ili morete od muzike živiti?

Kohuth: Kad je došla pandemija su priredbe prestale i ja sam ostao prez mojega glavnoga zanimanja, niti razglas niti mužike nij bilo. Onda su me moji stari prijatelji zvali da išću osobu ka zna hrvatski i ugarski. Ta projekt me stoji dva dane u tajednu i ča je meni bilo važno da ostaju vikendi slobodni. Ov projekt je na području pčelarstva, predjelanje meda, a drugi projekt je u vezi sunčanih panelov.

HN: Kakovu izobrazbu imate Vi, ča ste vi po struki?

Kohuth: Ja sam zapravo profesor geografije. Ali nisam dogotovio študij. Ja sam študirao u Hrvatskoj kad je počeo boj. Ja imam odposlušanih svih četirih ljet, ali nisam diplomirao. Ja bi mogao sada predavati u osnovnoj školi, zato imam licenciju. Morebit da ću još tako za sebe zgotoviti fakultet da budem diplomiran, do sada mi to ali nije bilo potribno.