Čim se ova knjiga velikoga formata zame u ruku, prevladava veliko presenećenje i vizualno oduševljenje — a ako se pak lista u njoj a konačno i čita, onda se pojavljuje oduševljenje i uvjerenje: Ovakovu knjigu do sada još nismo imali u ruka. Knjiga o pendlanju s hrvatskim naslovom »Od jutra do noći« daleko nadmašuje sve to ča smo do sada imali u ruka i o nami. Doroteji Zeichmann (pjesme) i Manfredu Horvathu se je uz izdavača Martina Ivančića (HKDC) i nakladu Bibliothek der Provinz d.o.o. ugodala uzorno izdanje, kod čega se ne zna, je li se već uživa u gledanju i listanju ili u čitanju. A obadvoje je potribno, da bi se mogla procijeniti cijela vridnost ove zbirke pjesam i fotografijov.

GRADIŠĆE — Hrvatski naslov ove knjige je »Od jutra do noći« a nimški »Vom Morgen bis zum Abend« a radi se o svesku pjesam na hrvatskom i nimškom i fotografija. U ovi svoji pjesma autorica Dorotea Zeichmann opisuje svoje dugoljetno iskustvo pri pendlanju na posao na liniji Klimpuh - Beč. Autorica jur nekoliko zbirkov pjesam — npr. »Na pragu doma«, »Der Wunsch«, »Gedichte/Pjesme« i »Nebo i pakao« ali i proze — npr. »Mrtvi na odmoru«, »AB DZ« ili »Mona & Liza« je 20 ljet dugo pendlala iz Klimpuha u Beč i je pri vožnji u vlaku napisala pjesme. Kako je sama rekla ove pjesme su nastale med 1997. i 2017. ljetom. Pred umirovljenjem je imala ideju za ovu knjigu i je pitala fotografa Manfreda Horvatha, ne bi li bio pripravan za suradnju.

Temom pendlanja se je jur duži čas bavio fotograf iz Željezna Manfred Horvath i je tako rado privoljio i je kamerom sprohadjao pendlare na njevom jutarnjem putu iz Gradišća u Beč, bilo u vlaku ili autobusu. Dorotea Zeichmann u svoji pjesma na dvi jeziki opisuje svoje dugoljetno iskustvo kao pendlarica i je stavila svoje misli i ćuti u riči i je pak ulila u pjesme.

Kako je rekla pjesnikinja Dorotea Zeichman za Hrvatsku redakciju ORF-a Gradišće ,„…Ča se tiče pendlanja u ovi 20 ljeti su vagoni nastali komotniji, već nije kupeov za kurače. Čas putovanja se je znamda smanjio za pet minut a za vožnu u Beč i najzad potrošila je dnevno tri ure.

U predgovoru nam Martin Ivančić razlaže svoje vidjenje, zač su se tadašnji stanovniki Zapadne Ugarske odlučili za Austriju, naime i zato kad je bio masivni pritisak madjarizacije kroz ugarsku upravu, ka je dici još i u škola prepovidala u pauza govorenje na hrvatskom ili nimškom materinskom jeziku, još i u općinski uredi je bio ugarski jedini dopušćeni službeni jezik. No i u ovom pitanju su tadašnji Hrvati došli u istu ili još gorju situaciju. Hrvatski se je kao službeni jezik u Austriji ostvario stoprv mnoga desetljeća kašnje. A su li se dica u tadašnji škola u ugarski škola već i bolje naučila hrvatski, nego kašnje pak u austrijski, na to si moremo sami dati odgovor svaki dan.

Ali je činjenica, da je pak mogućnost pendlanja u Beč ili Grac u teškoj dobi siromaštva i nevolje, da su upravo i pendlari mogli hraniti svoje obitelji i su izgradili naša sela — kako Martin Ivančić citira dugoljetnoga načelnika Stinjakov Ferdla Grandića.

Dorotea Zeichmann je takaj djelačko dite, ali je imala „milost kasnijega poroda“ i je mogla jur uživati u višem školovanju a pak i studiju. Tim da se je aktivirala u Hrvatskom akademskom klubu i u tom duhovnom krugu postala dio nove, mlade generacije pjesnikov i književnikov, ke je onda Nikola Benčić nazvao „ptiće i slavuje“, a je pak išla i po diplomatski puti u inozemstvo, ona si je stekla veliko životno i književno iskustvo.

U ovi svoji „pendlerski pjesmica“ se autorica kaže i dokazuje kao ćutljiva posmatračica svakodnevnice, svojih bližnjih (i ki sidu prik puta nje u vlaku ili autobusu) a često puti gledajući kroz prozor vlaka ili autobusa je dostala i oštriji pogled a tim i percepciju prirode i okolice ino okoliša.