„Mnoga ljeta je bio pokojni Feri Sučić bliskajuć primjer na hrvatskom kulturnom polju i zaorao diboke brazde pred svim na tamburaškoj razini. Prof. Feri Sučić ostaje u spominku svakomu, ki je imao sriću, da je došao u dodir s njim. Sigurno su i takovi susreti uzrok, da je došao tako velik broj rodbine, prijateljev, poznancev, tamburašev danas u Željezno, jer su cijenili ljubezljivost, priskočnost, srčenost, muzičku nadarenost i autorsku snagu pokojnoga. Svaki od ovde nazočnih povezuju osobna iskustva s prof. Sučićem.

 

Kad sam pred trimi tajedni sidio u bolnici i s Vami razgovarao, ste mi pri odlasku sve najbolje za budućnost željili i na Vaše riči nisam našao pravoga odgovora. Danas priznajem, da stopr sada popadjem, da su ovo bili zadnji trenutki našega skupnoga rastanka. Dospio sam Vam izraziti svoju zahvalnost, ali sada, kad me već ne morete čuti, željim Vam reći po zadnji put: Zbogom!

 

Život našega obljubljenoga i zasluženoga pokojnoga je vridan dio velike povijesti Hrvatov u Gradišću. Gorljivim angažmanom i ćutljivom opreznošću ste se zalagali za opstanak Hrvatov u Gradišću. Vi ste bili onda velik idealist i niste prestali biti Hrvat, akoprem to i nije stalo u Vašem pasošu. Vi ste bili jur onda ono, ča danas želju ljudi biti u budućnosti i to osvidočen državljan Europe!

 

Vaši najbližji prijatelji znaju koliko truda i časa ste uložili za opstanak hrvatskoga jezika. Vi niste nastupali bučno kot na sajmišću, nego ste znali najti i u najmutnijoj rijeki ko-to zrnce zlata i tako u tihom dostignuli svoje cilje.

 

Kad su počeli ljudi po Drugom svitskom boju pjevati jačke samo na nimškom jeziku, otkrili ste svoje — kot ste sami naglašavali — „skromne talente“ i je stavili hrvatskomu narodu na raspolaganje. Napisali ste tekste i melodije, pred svim za tamburaške i pjevačke zbore. Hrvati su Vaše melodije i pjesme odmah prihvatili, tako da naši ljudi gledaju na „Sučićeve pjesme!“ kot na „narodne jačke” raširene po cijelom Gradišću. Još danas vidim Vaše bliskajuće oči, kad ste skrojili novi tekst i napisali novu melodiju i ono ljubezno i od smiška pozlačeno lice, kad su tamburaši prijeli Vašu pjesmu.

 

Prof. Sučić je napisao velik i bogat svežanj različnih melodijov. U svoji pjesma je djelao na vrlo slikovit način, kao profesionalan slikar, ali ne farbami, nego ljubeznimi i k srcu idućimi riči. U dvi rečenica opisao je svoju nakanu. „Rumeno cvatu rože gora je zelena. Mila kad se ja vratim će ljubav bit ponovljena.“ Da spomenem samo jednu pjesmu od onih kih 300, ke je napisao.

 

Sa svojimi Klimpuškimi tamburaši bio je jedno tijelo i jedna duša. Razveselili su mnoga društva i srca. S ovim zborom proputovao je kot ambasador  tamburaške gradišćanske muzike mnoge zemlje u Europi, a drugi tamburaški ansambli širili su Sučićevu glazbu na veliko veselje naše domovine Austrije i na veliku čast nas Hrvatov u Gradišću. Gizdili su se tamburaši po cijelom svitu sa Sučićevimi jačkami. Danas se  more s mirnim dušnim spoznanjem reći „Gradišćanski tamburaši su Sučićeve pjesme po cijelom svitu predstavljali i ova muzika ima nadregionalan karakter“.

 

Pred svim prostim ljudem, ljudi, ki su stali na rubu društva, polipšali i olakšali ste svojimi jačkami svakidanji život.   Vaše pjesme nikad nisu bile površne, u Vaši pjesma krisu se markantne kriposti vjere, ufanja i ljubavi. Sve teške svakidanje situacije znali ste svojim melosom i tekstom ublažiti i olakšati.

 

Osobno sam kod pokojnoga cijenio — a ovo posvidočuju tamburaši i drugi ljudi — da je imao prof. Feri Sučić u svojoj riznici „zlato dvadesetprvoga stoljeća“ i to u preobiljnoj mjeri. Nije to on svitkajući metal, ki se licitira svaki dan na burzi, nisu to pinezi, niti arapsko ulje ili akcije, imao je nešto, čega danas ljudi nimaju, a to je: stalno vrimena za drugoga i ljubezljivu rič za svakoga človika, ki se je našao u njegovoj blizini. Ovu vridnost ili kripost moramo se od njega naučiti ili ju preuzeti.

 

Po njegovom 90. rodjendanu i po smrti njegove žene, nastalo je malo tiše oko našega zasluženoga kulturnoga djelača prof. Ferija Sučića. Povukao se je iz prvih redov, „jer rukami već ne znam pisati, melodijov imam dosta još u glavi“ — mi je valovao. Ali ipak je sve dogodjaje na kulturnom polju u Gradišću pažljivo pratio. Otišao je vrlo tiho iz ovoga svita. Samo nijednomu ne pasti na ter je bilo njegovo stalno geslo!

 

Pri naši zadnji sastanki razgovarali smo višeputa i o vjeri, i peljali diboke i ozbiljne dijaloge, „Ja vjerujem u Boga i molim svaki dan!“ mi je valovao. Zato željim završiti sa citatom slavnoga hrvatskoga pjesnika Mate Meršića Miloradića:

 

---

 

Na otvorenom grobu se je od pokojnika lučio i Norbert Karall, peljač Mlade tamburice Klimpuh, a klimpuški tamburaši, stari ino mladji su svojemu „tecu Feriju“ ganutljivo zasvirali i zajačili „Za naš rastanak“.

(uredn.)