Blagopokojni kardinal Franjo Kuharić imao je razgovor s jednim partizanskim oficirom u stanu njegovoga oca, pred kih 56 ljet. Bilo je to prilikom blagoslova stana oko Božića.
Kad smo zmolili blagoslovne molitve, veli ov partizan: Ja ništa ne vjerujem, a vi slipite narod! Kardinal je prihvatio ov izazov i mu veli:
Nekate reći, da ništa ne vjerujete i počeo sām s pitanji: „Ste oženjeni?“
Odgovorio je: „Nisam!“
Kanite osnovati obitelj?
„Da!“
Željite imati u hištvu poštenu divojku?
„Svakako poštenu“ odgovorio je.
Na to sam mu odgovorio: „Vi vjerujete u šestu Božju zapovid, ka od mladih ljudi očekuje, da se vjenčaju čiste, poštenja vridne divojke.“
Pitam ga dalje.
„Željite li, da vam u hištvu žena bude vjerna?“
„Svakako“ rekao je na to kardinal: „Vi ada vjerujete u četvrtu Božju zapovid, poštuj oca i mater!“
Kardinal: „Da li bi bili sporazumni s tim, da neko ukrade to, ča ste si vi djelom zaslužili?“
On veli „ne!“.
„Vidite, vi vjerujete i u sedmu Božju zapovid.“
Kardinal: „Vi ada vjerujete i u sedam Božjih zapovidi. Ali ako človik ne vjeruje u Onoga, bez čije posebne pomoći, milosti ne more održati, spuniti ove zapovidi. Bog je temelj ovih zapovidi, zato je neophodno, da u Boga vjerujete i ga prosite, da budete mogli ispuniti ove zapovidi.“
Partizan je morao priznat istinost ovih zapovidi, ke su nam u narav upisane. Dokle človik ima dušno spoznanje, na račun će se pozvati, kako ja ispunjujem ove zapovidi. Ako nam dušno spoznanje umre, onda je svemu konac i boj je gotov med nami.
Zajednički život je nek tako moguć, ako držimo Božje zapovidi. Bog je dao osobno Mojzešu na brigu Sinai još posebno, da se človik drži ovih zapovidi, ako kani po človičju živiti.
Nima društav bez zakonov, bilo to država, organizacije. I ako se to društvo ne drži tih naredbov, društvo se raspade. Ne moremo živiti tako, ki kako hoće, jer će jači uvijek gaziti po slabijem i nemir je gotov i zna dojti i do boja, jer potlačeni već ne moru izdržat ognjetavanje i nepravdu. Tako se ruši civilizacija i kultura med nami, Bog očuvaj! Danas osebujno vidimo, da je tako, jer je toliko nepravde i izrabljivanja po svitu. Sami se načinjaju zapovidi, a te zapovidi im diktira egoizam, sebičnost.
A promet na cesti. Ako človik ne bi poštivao črljeno, ili žuto svitlo u semaforu, ležali bi mrtvi širom ceste, bio bi to pravi kaos.
Ne more se poštivati Boga, a da se ne poštuje i človik i obratno. Desetere zapovidi jednostavno potribuje naš život, tako i društveni.
Je ljudi ki se ljutu na Božje zapovidi i nek zabranu vidu u nji. A deset zapovidi i jače branu človika, nek svi redari svita. Kakov Bog bi to bio, ki bi sve dopustio? Ili kakovi su to roditelji, ki sve dopustu svojoj dici? To nikako ne bi bio dobri Bog, tako ni dobri roditelji. Bog dao nam je ove zapovidi iz ljubavi, a ne da nas muči š njimi.
Ča roditelji ne opomenjuju svoju dicu i im velu, ča je dobro i ča ne. Ako im pak zaman govoru, onda je moraju i kaštigati, da ne učinu to, ča im propast, smrt uzrokuje. Tako čini s nami i Bog. Ča ti roditelji ne ljubu svoju dicu i još im ovo ono zabranjuju. Zabranjuju im, jer je volu, jer se boju za nje. Tako je i Bog prema nam, boji se za nas, da ne propademo znam na vijeke vječnom skvarenju.
Zato dajmo Bogu hvalu, za tih deset zapovidi, jer to je naš put, to su škale, po ki se zdižemo do neba. Desetere zapovidi su tvrdo tlo, po kom moremo mirno koracati i nećemo propasti. Bože hvala ti za sve i sve zabrane, jer ove zabrane nam služu zato da se čuvamo zloga i idemo prema vjekovječnomu blaženstvu.
p