Kamo bez vjere? Viktor Frankl, bečki psiholog naslikao je človika bez vjere. „Tipični bolesnik naše dobe je človik, ki trpi od misli, koj je ime besmislenost. Još nikad nije bilo toliko psihički blesnih kako ih je sada u našoj dobi. Nikada toliko samoubojstav, oboljenj od opojnih sredstav, drogov, porušenih egzistencijov, zničenih obitelji, ljudi, ki su puni zdvojnosti.
Ako neko misli, da oni ki dojdu na psihijatriju trpu samo zbog ditinstva, ili od neke sadašnje situacije, se vara. Ovih je najmanje. Ljudi dojdu, kad ne znaju ništa započeti sa životom. Nimaju volje, da daje živu. Človik je orijentiran na jilo, pilo, zabavu, a to ga ne more udovoljiti, jer človik nije živina. Človik je živina, ali neka viša vrsta, za mnogo viša od drugih, zna misliti, ćutiti, ima duh, polje razuma, planiranja, odlukov, i neka volja, da človik iz sebe nešto stvori.
Ovo je dimenzija duševne slobode i neki individualni pristanak životu, ki se zna suprotstaviti sili, strasti, zlu. Na kratki rečeno: smisaoni život, ki shvati svoj cilj, zadaću i ispunjenje života.
Neki drugi slučaj. Jedna ginekologinja javila je Franklu jednu pacijenticu, ka bi htila biti oslobodjena od grižnje dušnoga spoznanja, počinila je pobačaj, prekinuće trudnoće i od onda nima mira. Povida, da ne more viditi ditinja kolca, misli, kako bi se sada nje dite veselilo, radovalo i smijalo njoj na veselje. Strašno joj je. Rekao joj je da je pripravan da ju primi, da se s njom porazgovara, ali „psihičke apsolucije, oprošćenje o griha joj ne more dati“. S grihom mora projti u spovidaonicu.
Opet drugdir veli: „Muka i grižnja dušnoga spoznanja ima veliku ulogu u tom, da se ostaviš prijašnjega življenja i da postaneš novi človik. Grižnja dušnoga spoznanja nam mora poslužiti na to, da u budućnosti živimo punom odgovornošću.“
I ova žena, ka je počinila pobačaj, nastala je, „majka najmanjih“, takovih, čije dicu su svoje majke ostavile. Ovako je ublažila svoju nevolju i činila dobra na tom polju, na kom je najveć zagrišila. Predala se je na službu drugih.
To je iskustvo Frankla s ljudi, ki nimaju vjere ili nimaju morala. Vjera je ta snaga, ka sve prevladava. Jezuš htio je reći: Tvoja vjera ti je pomogla! Ovim zgora napomenutim nije bilo pomoći, jer nisu imali vjere, ali ki su Boga našli, ozdravili su.
Marija bila je dobra, najbolje stvorenje na svitu, ali andjeo joj nije rekao: Blažena si, jer si ljubila, nego: Blažena si, ča si vjerovala. Tvoja vjera Marija je omogućila, da je Bog človikom postao.
Zaman bi bila ljubila Boga, ako ne bi bila andjelu vjerovala. Bog se ne bi bio rodio na svit. Bi bio znam, kako ke druge žene, ako ne sada, ali kasnije potuketao i pitao: Je slobodno? On bi si bio našao i drugi put, jer je svemoguć, ali nije bilo potribno drugoga puta, Marija je vjerovala i pristala. ča je vjera? Vjera je odgovor na poziv Božji. (Škvorc) Bog se javi i mi mu dajemo odgovor, kako Mozeš kod gorućega grma. Mozeš vjerovao je i išao pred Faraona, da ispelja židovski narod iz ropstva, i Bog ostao mu je vjeran. Sve se je spunilo, ča mu je Bog obećao.
Bog nam stalno govori, ako i ne tako glasno kao Mojzešu, ali govori nam. Jezuš rekao je: Gdo ima uši, neka sluša! Zato rekao je mudrac Azra: Nije on ta ki šuti, nego ja sam ta, ki ne čuje!
Ča bi bilo, kad Kristuš ne bi bio došao med nas, Dostojevskij ovako razmišlja: „A da nije Kristuševe ljubavi med nami, umarali bi se, dokle se svi ne bi pogubili, a na koncu bi se ubio i ta ki je ostao, jer bi ubio samoga sebe.“
Jezuš nikad ne dokazuje, nego stavlja pitanje: Vjeruješ li? Vjera je Božja stvar i kako ne moremo dokazati Boga onim, ki ne vjeruju, tako im ni vjere ne moremo dati. Vjera je Božji dar i zato kad je dar, moramo vjeru prositi, moliti za nju, kako su i apoštoli prosili Jezuša: Povekšaj nam vjeru!
p