S našim slavljenikom se u ovom broju HN pozvaniji bavu i opisuju njegova postignuća na području pedagogije i školstva kao i muzike. U sljedećem je ov slab a svakako i manjkav pokušaj vridnovati djelovanje i angažman Mirka Berlakovića u pogledu na Hrvatsko štamparsko društvo a posebno glede HRVATSKIH NOVIN.
Zasluga je pred svim Mirka Berlakovića, školnika iz Velikoga Borištofa, jur tada daleko putovanoga, iskušenoga pedagoga a pred svi i tamburaša i folkloraša s posebno dobrimi vezami (glede na tadašnje prilike) u tadašnju SR Hrvatsku. Njegovim vezam se uz ostalo ima i zahvaliti, da je doajen hrvatskoga folklora i etnologije dr. Ivan Ivančan došao na istraživanje u Gradišće.
Mirko Berlaković je u 1980-i ljeti uvidio, da se Hrvatsko štamparsko društvo mora osamostaliti i se u dobrom lučiti iz saveza s Hrvatskim kulturnim društvom u Gradišću. Uz pomoć nekoliko pristašev mu se je ugodalo ojačati „štampare“ a tim i njev najvažniji produkt — uz Kalendar GRADIŠĆE — naime HRVATSKE NOVINE. Još u savezničtvu velikanom Ivanom „Džonom“ Müllerom se je Berlakoviću ugodalo dostati takozvanu „živu subvenciju“, jer se je tadašnja zemaljska i savezna politika počela otvoriti prema narodnim grupam. Ov kratki čas otvoreni obločić su optimalno iskoristili, jer to je stoprv omogućilo HŠtD-u a pak i HKD-u korisnije, dugoročnije a tim i uspješnije djelovanje.
Za vrime predsjedavanja Mirka Berlakovića su „štampari“ pak i uspili nabaviti malu hižicu na Hataru 54 u Željeznu a ju pak i nadograditi. Od tada smo imali svoju malu ali ipak izdavačku kuću i neovisnot, i štampari su išli u novu eru. Mirko Berlaković— uz savjetovanje nekih dalekovidnih odbornikov i prijateljev jur pred tim bio pogledao prik vlašćega ruba i su zaposlili mladoga urednika, ki nije ni došao iz njevoga privatnoga ni domaćega društva, niti iz nekoga političkoga logora. Zapravo je nevjerojatno da se je Mirko Berlaković pustio u takovu pustolovinu, ka sada jur dura skoro 39 ljet dugo. Nije mu bilo lako, nikada se nije javno tužio, znamda nekad u šali, kakov „križ se je naložio“ s tada jur glavnim urednikom. A se je moglo naslutiti, da nekim ovo rješenje nije bilo tako povolji, pred svim i zato ne, jer urednik nije bio iz sridnjega Gradišća. Ali do dandanas neki mislu da je iz Borištofa, jer kako mu je nekom prilikom rekla neka zrelija žena u južnom Gradišću „Gosp. uredniče, vi ste sigurno iz Borištofa!“ „Ne, nisam, zač to mislite?“ „Kad takovu funkciju more dostati samo gdo je iz Borištofa“.
No, takovih predrasudov se je otresao Mirko Berlaković s rezultatom da danas imamo tajednik, ki je poznat priznat a pred svim i cijenjen daleko prik uskih domaćih rubov i granic! Zato mu hvala!