O Paxi smo jur pisali bezbroj puti i je pohvalili, im se divili i je dičili. A bez sumlje smo to činili bezbroj puti premalo, s premalo tamijana i s premalo dalekovidnošću ča su svojčas jur značili za našu zajednicu, za naš „mali rod i broj“ – kako i oni sami jaču u novoaranžiranoj himni po skladbi Ivana Vukovića na stihe u Miloradićevoj pjesmi „Hrvat mi je otac i Hrvatica mat“ – kada su se utemeljili pred 45 ljet, i ča danas značu nam i širom prik ruba našega maloga pladnja i uske zdjelice, vrijeda pol stoljeća kasnije.
Ovih minulih 45 ljet je nevjerojatna „štorija“, zapravo čarobna povidajka naše glazbene, zabavne a tim na svaki način i kulturne scene. Ako pogledamo najzad – a stare, bijele a svakako i iskustva bogate glave to smu – onda nas Paxi sprohadjaju kao debela črljena nīt i nas peljaju po nezbrojeni piri i veselji, zabava, koncerti a ne nazadnje i bali. Samo kratko još, pak ćedu se vrijeda i unuki i unuke staramajkov i stariocev vjenčati uz muzičku pratnju naših Paxov. Morebit će se koč i gdo latiti posla i truda, da pokusi i pobrojiti a znamda i popisati poznanstva, medjusobna intimnija u- i spoznanja a ne nazadnje i ljubavne veze a pak i vjenčanja, kim su „krivi“ Paxi.
Triba razmišljati o važnosti i povijesnoj ulogi Paxov i pisati o aktualnom uticaju i muzičko-zabavnom a ne manje jezično-kulturnom značaju Paxov. Zapravo je naše hrvatsko zabavno okruženje teško zamišljivo bez Paxov. Kako je paralelno s Bruji na domaćoj rock-sceni, tako je s Paxi sa zapravo svimi stili i fasetami takozvane zabavne muzike, jer su istaknuti meštri brojnih žanrov i izražajev toga ča se ljudem vidi, ča ljudi rado slušaju, ča ljudem ide k srcu i s čim se ljudi identificiraju. A u tom su daleko prekoraknuli mali gradišćanskohrvatski „vrtljac“ i su nas u muziki jur davno otpeljali u puno širiji hrvatski prostor a tim i kulturološki pripravili tlo za proširenje našega jezičnoga vidokruga i obogatili naš donekle suženi i tvrdokorni, drevni, starinski horizont s tolerancijom i širokogrudnosti pred svim i u jezičnom a tim sigurno i kulturnopolitičkom pogledu. A ako to pojednostavimo, onda ovoliko: Paxi su preteče (i za brojne njeve epigone) da publika ne samo prihvati nego i zavoli sve varijante hrvatskoga jezika. Ča je u tom posebno važno i uspješno, da to činu nenametljivo, nekako usput i čisto normalno, simpatično, a tim i jako djelotvorno. Paxi su jur dugo institucija i vridni svake pohvale i odlikovanja (ča su s »Metronom« dijelom jur i dostali). Ali ča jur moru ovakova priznanja? Najveće odlikovanje im je poštivanje i obožavanje sa strane publike, a to im je sigurno i na to se ponosno moru osloniti. A gdo je prošlu subotu bio u Gerištofu je to mogao viditi, doživiti i uživati u tom!
Petar Tyran