Peljač tamburaških orkestrov u Frakanavi i Štikapronu je na otoku Pagu za vrime 2. tamburaškoga tečaja HKD-a u mjestu Vlašići je svečevao krugli rodjendan

Štef Fortuna je već od 15 ljet muzički peljač tamburaških društav u Frakanavi i Štikapronu. Vezu s Gradišćem i gradišćanskimi Hrvati ima jur znatno duglje.

HN: Kada je bio prvi kontakt s gradišćanskimi Hrvati?
Štef Fortuna: Pa, prva osoba ku sam ja upoznao je bio Mate Kliković, ki je bio veliki prijatelj mojega brata, ki je djelao u Zagrebu u hotelu Dubrovnik. A uglavnom, Gradišćanci kada su dolazili u Zagreb, su spavali kod njega u hotelu. Moj brat se je sprijateljio s njim, tako da je Mate Kliković posjetio moje Križevce i moje selo. Tu je počelo prvo druženje.

Iza toga sam upoznao Mirku Sinovca iz Uzlopa i njegovu suprugu, ki su došli u Križevce poslušati moj orkestar. Jako im se to dopalo i pozvali su me sljedećega ljeta da napravimo koncert u Uzlopu. Tu je krenulo naše prijateljstvo s tamburaši, ča me jako veseli i s gradišćanskimi Hrvati. To je polovica mojega života. Znači, 35 ljet sam ja već prisutan u Gradišću i morem reći u mnogi mjesti se osjećam kao doma.

Poznam puno ljudi, imam jako puno prijateljev i dan danas se družimo. Ta krug prijateljev se je proširio iz jednoga velikoga razloga, jer ja jur 15 ljet sudjelujem u razvoju tamburaštva u Frakanavi i Štikapronu sa svojim iskustvom i željom da pomorem i mladim i starijim da muziciramo, veselimo se uz hrvatsku pjesmu uz tamburu i ne zaboravljamo na- še hrvatske običaje.
HN: Kada je bio on prvi susret, da ste bili u Uzlopu svirati?

Fortuna: Ja mislim da je to bilo 1989. ili 1990. Mi smo imali prvi koncert u Uzlopu. To je bilo za vrime Jugoslavije. Ja se sjećam toga kot danas. I to prijateljstvo (pred svim s obiteljom Robica) je ostalo do dana današnjega. Moja dica se družu s njevom dicom od tih mojih starijih prijateljev i evo, kad god dojdem u Uzlop ili u bilo ko mjesto, ili je to Trajštof, ili je to Klimpuh, Gerištof, Cogrštof, Frakanava, Štikapron, osjećam se stvarno kao doma. I evo smo razvili jedno tako iskreno prijateljstvo da sam okružen s ljudi ki širu pozitivnu energiju i zato sam doživio tih 70 ljet. Na to sam jako ponosan i srićan.

HN: U Gradišću sada djelate u Štikapronu i u Frakanavi. Ste bili još u neki drugi društvi aktivni?

Fortuna: Pa nisam. Ja sam bio u vrime kada je Mate Kliković u Cogrštofu prekinuo sa svojom aktivnom karijerom. On je dalje prisutan ja mislim i dan danas u tom ansamblu. Ja sam im došao pomoći i nisam imao vrimena da se angažiram, da dolazim na probe u Cogrštof. Pa je to preuzeo moj sin ki je jedno kratko vrime vodio ta ansambl.

Ja se družim s puno ansamblov, i skoro sve tamburaške ansamble u Gradišću poznam. Poznam se s njihovimi peljači isčlani. Evo i ti i ja se poznamo duga ljeta kada smo sudjelovali zajedno na kempi folklorne glazbe ka je jako važna uopće u razvoju tamburaške glazbe, tako da i ta folklorni dio ne smimo zapostaviti.

HN: Ča naliže tu dugu povezanost, kako vidite razvitak od kada ste prvi put došli u Gradišće? A kako je stanje sada?

Fortuna: Ja mislim da je u ovo vrime od kada ja djelam, da je interes svih peljačev u Gradišću – danas je drugačije vrime nego kad sam ja počeo djelati – svi imaju dostupno preko interneta, preko Youtubea snimke drugih ansamblov i na ta način i peljači sami sebe educiraju slušajući druge ansamble.

Ja mislim da sam donesao i predao svoje iskustvo, svoje znanje na te ansamble i da se morebit nešto poboljšalo u načinu sviranja. [...].

HN: Vi ste prilično polovicu života povezani s Gradišćem. Kako je za Vas biti ovde u Gradišću?

Fortuna: Kao doma! Ja kad idem u Gradišće, bez obzira na svoje obaveze ke imam u Hrvatskoj, ja idem s velikim veseljem, s velikom radošću na ta put i morem reći da se svenek ponosno vraćam u Hrvatsku jer ostavljam za sobom po svakim tim vikendom jedan trag kade smo napravili nekakov pozitivni pomak, koga vidim na obrazu tih svih sviračev i pjevačev ki mi to svojim ponašanjem vraćaju i kažu da je to bilo dobro da su zadovoljni, da su srićni.

Kad idu s probe, oni veselo odlazu, pjevaju si one pjesme ke smo nove učili a pogotovo one ke smo već usavršili. Proširujemo ta repertoar i ne smimo zaboraviti gradišćanski ki je uvijek na repertoaru na naši koncerti. Ja sam, to vjerujem, nasljedio od svojih roditeljev ki su, kad sam ja bio malo dite, slušali Gradišćanski radio. To je bilo za mene: prvo jezik ki je jako interesantan nisam sve razumio. Danas morem reći da gotovo gradišćanski razumijem, nimški manje, nimškim se služim čak me je sram da nisam naučio nimški. Ali se družim samo s našimi gradišćanskimi Hrvati ki isto tako kanu se naučiti hrvatski čim bolje a ja nisam bio dovoljno vridan da naučim. Ali još imam pred manom puno ljet kada imam vrimena za napredak u učenju nimškoga jezika.

HN: Vi ste poznat zapravo za posao s orkestri, da imate rado i orkestralne kusiće. Kako daleko ste uzeli gradišćanske kompozicije, melodije, pjesme i ste je širili u Hrvatskoj?

Fortuna: Ja i prije nego sam počeo suradjivati s tamburaši iz Frakanave i Štikaprona prik svojih prijateljev iz Uzlopa i Cogrštofa sam dobio puno gradišćanskih kompozicijov ke sam uvrstio u repertoar tamburaškoga orkestra glazbene škole. To je bio jedan vrhunski ansambl ki je osvajao uglavnom prve državne nagrade i europske nagrade. Ali uvijek sam se veselio kad smo u program stavili gradišćanske pjesme ke ja, evo, ja je znam jako puno. Muču me malo teksti ke moram uvijek čitat ali mislim da i svako ljeto donosi neke nove probleme pa onda stavim tekst na stalak i čitam tekst jer jednostavno mi je već teže upamtiti.

Ali to je sve normalno kod ljudi ki, evo imaju tak puno ljet koliko ja to je tih 70. [...]

Štef Fortuna je počeo s tamburanjem u osnovnoj glazbenoj školi. S 19 ljeti je sam počeo djelati u muzičkoj školi i u starosti od 21 ljeta je osnovao prvi tamburaški orkestar.

HN: Vi ste već nabrojili brojne nagrade ke ste dostignuli. Ča je vrhunac Vaše tamburaške karijere, bilo kot peljač ili tamburaš?

Fortuna: Meni su te nagrade drage, mnogim ljudem je to sve na svitu. Meni je veće zadovoljstvo bilo da ja svako ljeto upisujem u prvi razred muzičke škole puno tamburašev, da svako ljeto imam orkestar s prik 30 ljudi, nekoliko ljet sam imao orkestar s 50 članov. To je najveća nagrada, najveće zadovoljstvo i ta dica ka su prošla gotovo cijelu Europu, Ameriku i Kanadu. Kad je sretnem, kad se spomenu svi onih lipih trenutkov da su im to najlipši trenutki u životu onda je to najveća nagrada a ove prve nagrade ke smo dobili – mi smo se zapravo naticali sami sa sobom da vidimo dokle je ta granica, jer naše probe su izgledale kao da otac igra sa svojom dicom, jer oni su za mene bili kao moja dica. Mi smo rješavali zadatke ke triba rješavati u školi. Oni su jedan drugomu pomogli, ja sam rješavao njeve probleme u školi da nekad roditelji nisu niti bili upoznati s njevimi problemi. Sve smo riješili, niti jednoga od svih mojih 350-400 školarov koliko sam ja odgojio u Križevci nikad nije bilo nikakovih problemov da su bili čemerni u školi, da su imali probleme u ponašanju to je meni najveća nagrada. Znači mi tu dicu nismo učili samo svirati nek smo je odgajali da budu dobri ljudi, da budu dobri prijatelji da poštuju druge i uvijek podsjećam i dice i roditelje pozornica na koje su ta djeca nastupala nije samo moment za pokazivanje talenta nego je to jedan moment kad dica kroz tih šest ljet školovanja u osnovoj školi ćutu da se slobodnije ponašaju da su komunikativni da kad odrastu da im se svaka vrata lakše otvaraju da nimaju strah u komunikaciji s drugimi ljudi i da im je lipši i lagodniji život. To je velik uspjeh, to je meni čast i morebit su to mnogi drugi ljudi prepoznali.

Ja sam dobio nagradu za životno djelo od ministarstva kulture za djelo u školi, za djelo s ansambli za predstavljanje mojega grada, Županije i Hrvatske inozenstvu ali ja sam to doživio kao normalno. Ništa posebno jer sam vidio da ono ča djelam da je to ispravno na radost svih roditeljev i grada. Mislim jedno vrime su se Križevci prepoznali samo po tamburaškom orkestru jer je bilo momenta kad je privreda i sve utihnulo sve zamrlo a mi smo uredno vridno vježbali bez obzira na to da nastavniki nisu imali nikakove plaće bilo je period kad smo imali plaću 120 markov to je danas 120 eurov ali nismo odustajali bili smo uporni i mislim da se sve to isplatilo tako da morem reći da sam posebno ponosan na cijeli moj djelatni vijek bolest me prekinula da izdržim do kraja da radim puno da imam puni staž ja sam otišao u mirovinu ranije ali evo dragi Bog me vratio. Ja sam se uporavio i opet dalje sviram i djelam i prenosim svoje znanje na mladji naraštaj što me jako vesel.

HN: Kako vidite razvitak tamburaške scene? Mislim sad uopće i u Hrvatskoj i u Gradišću, se vidu sve već tamburaških sastavov ki imaju druge instrumente. Sve već dolazi bubanj u ove male sastave. I orkestri imaju isto druge instrumente. Kako vidite Vi ta razvitak?

Fortuna: Moje razmišljanje o tamburi je vrlo jednostavno. Ja sam se najbolje osjećao – ja imam još uvijek sastav tamburaški bez obzira na ljeta – i najbolje sam se osjećao kad smo bili samo tamburaši. Mi danas imamo harmoniku po potrebi imamo i bubanj i klavijature i minjamo instrumente. Mislim da ima jako malo sastavov ki su isključivo tamburaški jer tamburaši mislim da podilazu publiki ne nameću se. Ali mislim, da je tu veliki razlog u slabi nekakovi primanji pa moraju svirati i pjesme ke im se ne vidu. Ljudi je plaćaju i na ta način ljudi odredjuju repertoar. Ljudi, publika odredjuje u kom smiru ide tambura. A to nije dobro! Jedino još glazbene škole držu ta ozbiljni program i ozbiljni put prema cilju. Ali dica ka od roditeljev nimaju ozbiljno primanje za neki normalni život ona ćedu sve svirati. Nažalost takova je situacija kod nas. Kako dugo će to trajati ne znam, ali oni sviraju uglavnom ono ča ne kanu. Ali sviraju zato da bi zaradili novac od koga si moru priuštiti neke stvari ke ih kot mlade osobe veselu i ke su im potribne za život.

HN: Vi ste sada navršili 70 ljet, a to ste svečevali u krugu Gradišćancev. Kako je to bilo za Vas da ste ovde a ne doma.

Fortuna: Ja uvijek velim ona pjesma Neko to od gore vidi sve to je kot da je neko peljao to, da se tako dogodi, da si u krugu ljudi ki se bavu neki amaterski neki profesionalno istim poslom s kim se i ti. Ki se družu s tamburom, ki se veselu uz tamburu, ki razvijaju prijateljstva, ki nastavljaju svoju hrvatsku tradiciju sa svojimi ansambli.

Meni je to bila takova velika čast, takovo zadovoljstvo, da ako bi sam morao birati ne znam ko društvo bi bolje odabrao. To je srića, to je meni najveći poklon. Sjećam se jednoga rodjendana jednoga svećenika u Gradišću ki je bio baš u Frakanavi. Ja sam mu donesao poklon iz Križevcev a on veli: „Dragi moj Štef, vi ste meni poklon, vi tamburaši kad meni dojdete, meni ništ već ne triba.”

Vi ste meni nagrada kad vi meni zasvirate ta prekrasni instrumenat. Ja se najlipše osjećam. Ja sam doživio kot poklon svih vas ki ste došli na ov kemp (tamburaški u Vlašići). [...]

HN: Je još nešto važnoga ča nisam pitao?
Fortuna: Važno je, da tambura u Gradišću ide naprijed, da mladi svirači uču jedni od drugih, da samo na ta način moru napredovati da upoznaju svoje prijatelje, da se družu, da se razumu, da jedni nastupaju kod drugih pa zajedno odsviraju. Meni je želja, da jednoga dana nekoliko orkestrov zasvira zajedno, da najdemo neki prostor da moremo to napraviti, da se svi veselimo i da pokažemo svim, da je tambura prekrasni instrumenat i da na ta način moremo još već uvećati naš identitet. Jer ja vjerujem, da je tambura izazov identiteta i radost. To mi je želja, a tambura u Gradišću se svira sve bolje i vjerujem da nikad ne bude prestala glušati u Gradišću.

Nadalje je napomenuo kako važna je za njega bila podrška familije.

Kristijan Karall