Nedavno je mladi Poljanac Matijas Popović peljao Marka Kölbla i Terezu Grandić po Vlahiji i je je upoznao s najstarijom generacijom. Uvid u dugo pozabljeni čas.

Ki je jur koč bio u južnom Gradišću, ta nije nužno vidio cijelu lipotu ovoga raštrkanoga kraja. Čuvano od Pisanoga briga, nedaleko, ali ipak odaljeno od saveznih cestov se pojavljuju sela Vlahije. U kih 15 naseljev su Vlahi živili, kad su se sredinom 16. stoljeća počeli naseljavati u ovom brigovitom kraju onda još zapadne Madjarske. 11 tih malih sel spada danas pod veleopćinu Bandol. „Vele“ se odnaša na mnogobrojna sela, u ki živi svega skupa kih 1.100 ljudi, kih 800 s glavnim prebivališćem.

Vlahija valja turistički kot tajni tip: velike loze, široka polja, med njimi mala sela i malo autov. Ali kako je to čuda puti slučaj kod tajnih tipov, čuda puti se ni ne zna preveć o nji. Vlahija je i u gradišćanskohrvatskom kontekstu za zgubljenimi seli u okolici Novoga Grada vjerojatno najmanje poznata regija, a i nazočnost u medijskom diskursu je prilično mala, iako uprav govori i povijest ove regije privlaču povjesničare i slaviste. To valja i za mene osobno.

Iako iz južnoga Gradišća, sam Vlahiju upoznala samo kroz školske prijateljice i mite, ke su se vukle kroz Dvojezičnu gimnaziju u Borti (Vlahiju je naime jednoč u 2010-i (!) ljeti zasnigalo ovako jako, da školarice i školari zbog sniga nisu morali dojti u školu.). Direktni kontakt jeziku sam nek malo imala, ali pravoda sam znala za ov lipi glas dž na skoro svi mjesti kade drugi Hrvati velu j: džabuka, džako, džist.

Kod Kolo Slavuja sam bolje upoznala Matijasa Popovića iz Poljanac. Poljanci, selo u Vlahiji, a ov put ne ime Hrvatov okolo Željezna, imaju za mene osebujno zanimljiv govor. Divila sam se ovomu govoru mladoga študenta i veljek pitala, odakle ga tako dobro zna. „Od babe“ pravoda. A bila je i njegova inicijativa i trud, da me je pozvao k sebi i babi.

Pominati se s ljudi drugih generacijov shranja uvijek nova spoznanja. Vlahija je prilično dobro dokumentirana u knjiga. Siegfried Tornow pisao je disertaciju o govori ove regije, a i na muzičkom polju postoju stare snimke iz 1960-ih ljet. U ono vrime je učitelj Štefan Kočiš iz Dolnje Pulje sabirao hrvatske jačke, a to u mnogi južnogradišćanski seli. U nekoliko njih su zadnji govorači izumrli u prošli ljeti.

Marko Kölbl, peljač Instituta za istraživanje narodne muzike i etnomuzikologiju u Beču, i ja smo zvana Stinjakov jur bili u Pinkovcu i u Jezerjani i pitali ljude, ke jačke su u svojem ditinstvu jačili. I u Vlahiji nas je zanimalo muzika i sociokulturni uvjeti te regije.

Matijas Popović organizirao je putovanje k trim osobam, čije ditinstvo i mladost se jako razlikuje od današnjega vrimena. Sve tri osobe zrcalu u svojem životnom putu i razvitak te regije. Wilma Zlatarić iz Poljanac će u marcu navršiti 92 ljeta. Odrasla na velikom seljačkom dvoru u Poljanci, se je mlada udala za svojega susjeda, isto seljaka, s kim je „delala paoriju“ i ostala u ovom malom selu.

Drugačiju sudbinu je imala Marija Berzsenyi iz Bandola, ka će isto u marcu biti puna 93 ljeta stara. Ona se je po udaji odselila u Beč, kade je nje muž jur djelao na gradilišću i s njim onde osnovala obitelj. Stopr u penziji su se vrnuli u Bandol.

Bivši školnik Johann Balogh iz Rohunca potiče zapravo iz Staroga Hodasa. On je u mladi ljeti morao napustiti selo, da bi se u Gracu izučio za učitelja. Po kratkoj štaciji u Čembi, kade je upoznao svoju ženu, je nastao učitelj u Rohuncu, kade i danas živi.

Muzički uticaji iz svih krajev

Nije uvijek lako najti ljude, ki nepoznatim ljudem dobrovoljno jaču. Wilma Zlatarić je bila takova osoba. Kot je povidala, je i nje mati rado jačila, osebujno te „venčečke“, odakle je poticala nje mati. Glas Wilme Zlatarić je visok i pun, kad nam izjači verziju jačke Tovaruši moji i Sve ptičice iz gore. Spominja se, da je mladina počela s 12, 13 ljeti jačiti.

U to vrime se je još sve piše išlo, a to uru dugo u susjedni Ketelj u školu i k maši. Na ovi puti da su „djačili“. Gospa Zlatarić nam još jači Na brižići se trava zeleni, a onda jednu, ku je nje vincječka mati jačila: Draga mati, zač si me na svit dala. Slično kot i snimke Štefana Kočiša iz Bandola je ova jačka jakoga madjarskoga melodijskoga karaktera i tužnoga sadržaja o mladomu katani, ki mora ostaviti rodno selo. „Znate još takovih jačak?“, pitamo. „No čuda!“, veli i se smije. Kasnije će nam još izjačiti Nasrid sela s kamena klupčića i skupa s unukom Matijasom će jačiti refren: „da su na poljanskom polju najlipši junaki“.

Ovo poljansko polje je za vrime mladosti Gospe Zlatarić bilo još trojezično. „Moja starina su imali tri riči“. A i muzika nije bila jednojezična. Doma je pred svim s majkom jačila hrvatske jačke. U bojnom vrimenu da su po selu jur jačili i nimške jačke.

Pred bojem da su došli Romi iz Rupišća, Sabare i iz Dolnje Borte i su guslali sve melodije, na nje svadbi su jur imali limenu glazbu iz Rohunca, a i tako su neki ljudi u selu znali svirati harmoniku.

Tancati se je moglo na sve. Mogli su jačiti i tancati čardaš. Gospa Zlatarić počinje jačititi: „Piskalki, piskalki”. Na tanac se je spomenula i Marija Berszenyi iz Bandola. Ona je i rado tancala engleski valcer ili polku. A i na večernje jačenje kod mosta nasred sela se zna spomenuti. S liva divičice, s desna dičaki jačili su cijele večere dugo. A i ona je jur iz ditinstva čula svoju mater jačiti, a to kod čišćenja šporeta: Zelena lipa je gorila. Ovu jačku, ku su jačili i na veselje, pozna i Wilma Zlatarić. Ona da ima jako čuda kitic, ali te već sve ne znaju.

Teška pobojna vrimena

Mladost su Wilma Zlatarić, Marija Berzsenyi i Johann Balogh prebavili u bojnom i pobojnom času. Balogh je imao sriću, da je nek bio u izobrazbi za gorskoga lovca, otkuda se je u maju 1945. ljeta opet mogao vrnuti u Stari Hodas i nastaviti izobrazbu za učitelja u Gracu. Wilma Zlatarić je živila u to vrime u Poljanci na velikoj paoriji s konji, kravami, ovcami, piplići i guskami. Jila je bilo dost. Zato su se vozili s hranom u Beč „hamsterat“ i prodavati tu hranu. Tako da je mnogo ljudi zaslužilo dobre pineze. Marija Berzsenyi, medjutim, je uprav upoznala ta veliki glad u Beču. Pokidob je nje muž jur djelao u Beču, se je ona po udaji s njim odselila u Beč. U bombardiranom stanu su našli prebivališće. Nje muž je smio ili morao sam sve obnoviti. Njim je s hranom bilo naravno laglje. Nje mati, ka je ostala u Bandolu je po busu Mikešu poslala šunku, mlika i jaja za nje u Beč.

Ograničena mobilnost

Mobilnost da je naime bila jako ograničena. Wilma Zlatarić išla je svaki dan piše u Ketelj ili u Vincjet. Kasnije se je vozila biciklom. Marija Berzsenyi je u prvi ljeti u Beču samo katkad došla iz Beča domom, ar su se morali voziti busom. U to vrime su za nju Sambotel ili Borta jur bili daleki velegradi. Stopr kad su sami imali auto, su redovitije došli na vikende u Bandol. Za umirovljenoga učitelja Johanna Balogha je mobilnost i uticala na razvitak seoskih strukturov. Odonda da su došle „nimške snahe“ u selo.

Pad hrvatskoga jezika

Dandanas je situacija u Vlahiji spodobna kot i u drugi seli južnoga Gradišća. Samo malo dice se još doma nauči hrvatski jezik kao prvi jezik. Mladost trih intervjuiranih izgledala je potpuno drugačija. Osebujno u vrimenu pred Drugim svitskim bojem je bilo sve hrvatsko. U Poljanci da je bilo sve po hrvatsku. Samo vlasniki majera da su bili Nimci, i oni da su razumili hrvatski. Bandol je tako i tako bilo čisto hrvatski, a i u Starom Hodasu se je onda još pominalo po hrvatsku. Otac gospodina Balogha, je bio porijeklom iz Milištrofa. Kad su u njegovoj mladosti išli tamo rodjakom, su i oni još svi govorili hrvatski. Bandol je u prispodobi s drugimi spomenutimi seli, bilo najjače selo. Poljanci su išli u susjedni nimški Ketelj u školu i k maši, a i Starohodašćani su išli u Novi Hodas u crikvu.

Kćer gospe Berzsenyi, ka je sama odrasla u Beču, već nije tako sigurna u jeziku kot nje mati. Ona ali dodaje, da se je čuda hrvatskoga u Bandolu kod maše naučila, kade je morala uvijek ponavljati iste rečenice i molitve, a te i štati. „Prez muke nij nauke“, rekao je Johann Balogh misleći na ljude, ki se izgovaraju na to, da ne moru štati po hrvatsku. „Ako stalno ne čitaš, onda je sve zaman. Učiti se moraš.“ On sam je kot učitelj podučavao prvo u Čembi a potom u Rohuncu. Onde da je i upeljao hrvatski kot slobodni predmet. Ipak je bilo uptiti, da je oslabilo jezično znanje. „Zgubimo se – to je sve zaman“, veli i kratko vlada tišina, čim dodaje: „ali još ne zutra“ i se blago nasmije.

Tereza Grandić