Država, ka pripadnikom manjine kani omogućiti hasnovanje jezika i ka kani, da oni tradiraju jezik svojim budućim generacijam, si mora staviti pitanje, s kakovom politikom će to dostignuti. Obdržavanje jezika je jedno, a revitalizacija jezika drugo. Med timi dvimi entiteti postoju razlike i zato ćemo to precizirati.
Revitalizacija ili obdržavanje jezika
Kad je govora o tom, da se jezik neka obdrži ili očuva, se to odnosi na manjinski jezik, ki je još vitalan, iako se jur vidu znaki propadanja, jezične erozije. O revitalizaciji jezika se govori u vezi s jezikom, ki je ugrožen kotno gradišćanskohrvatski jezik. U tom slučaju je u pitanju minimiranje škode i pokušaj preobrnuti negativni trend. Zadaća države je poduzeti sve političke mjere, da se zaustavi umiranje jezika. (prispodobi Fishman 1991). Revitalizacija i obdržavanje jezika su konkretne mjere u okviru jezične politike i jezičnoga planiranja.
Zač ne obdržati gradišćanskohrvatski?
U pogledu na gradišćanskohrvatski jezik moramo govoriti o revitalizaciji jezika, iako je kod nas prošireno govoriti o očuvanju i obdržavanju jezika. Unesco o gradišćanskohrvatskom jeziku veli, da je definitivno ugrožen. Roditelji ga dicu već ne uču kot materinski jezik. Zvana toga su najmladji govorniki u roditeljskoj generaciji. Kad se roditelji pominaju s dicom hrvatski, dica zvećega već ne odgovaraju na hrvatskom jeziku (Unesco 2003). Za umirajući jezik se u sociolingvistiki govori o ugroženom, spavajućem, moribundnom jeziku ili o jeziku u agoniji. To je u prvom redu sudbina autohtonih jezikov (prispodobi Coronel-Molina 2011).
Kad se započne revitalizacija, se započne i dokumentiranje i saniranje jezika.
Od jaslic do sveučilišća
Mjere su potribne na svi razina, da bi se regenerirao moribundni jezik i kompenzirala škoda. Jezik se mora izgradjivati, da bi mogao biti fit za različna društvena područja. Mora se reformirati i jezično podučavanje. Govornikom se mora omogućiti hasnovanje jezika u javnosti i naprikdavanje mladoj generaciji. Ako se ugoda okrenuti negativni trend, se jezik more opet zibrati. Pritom je potribno zgledati se za kulturne i jezične osebujnosti manjine. Obitelj, škola i društvo pri revitalizaciji jezika igraju važnu ulogu. Jezik mora biti upeljan u javnosti, i to u svi funkcionalni domena, u obrazovni institucija, od dičjih jaslic do sveučilišća, kade mora kvalificirano učiteljstvo govoriti i podučavati jezik. Autohtoni jeziki svita imaju čemerne izglede za budućnost. Uzrok za to je, da moćne elite diskriminiraju jezik i da pripadniki manjine svoj materinski jezik odbijaju, ar im nije dost dragocjen i od njega nimaju dost hasni. I tako manjinski jeziki vegetiraju kade-tade u periferiji. Stoprv kad pripadniki gradišćanskohrvatske manjine svoj jezik s osvidočenjem počnu daljedavati mladoj generaciji, ćemo moći govoriti o uspješnom i vjerodostojnom jezičnopolitičkom angažmanu države.
(Agnjica Csenar-Schuster)