Otkad su austrijske novine Der Standard objavile članak o mogućem karakteru Lene Schilling, ujedno i vrhovne kandidatice Zelenih na Europski izbori, kipi diskuija i se nikako ne more ohladiti. Dokle se diskutira o mogućem odstupu ili ne, o karakterski crta i osebina i kako to utiče na političku karijeru, postavlja se za mene – neodvisno od te cijele cause – drugo pitanje: Naime ov malo nezdravi odnos med politikom i mediji.
U slučaju Lene Schilling, odlučile su novine Der Standard objaviti ozbiljne optužbe o karakteru i načinu ponašanja Lene Schilling, ujedno i vrhovne kandidatice za izbore u europski parlament. Tim su novine bile dio velike političke krize. Iste zasluge su mediji imali u različni drugi politički skandali, ke su otkrili i kih u Austriji nikad nije premalo.
Postoju logične i jasne metode, kako istraživati, sabirati i konačno donositi informacije i novosti. Žurnalističko umijeće, znanje i baratanje njim se u grubi crta ne bi smio razlikovati od bilo koga drugoga zvanja. Ako je članak čemerno citiran ili uopće ne, ako su ljudi citirani s krivimi citati, onda je to kao te neravne zidi, ke nemarni zidari koč-toč postavljaju.
A kako se ovakove zidi onda reklamiraju odnosno srušu, tako bi se to moralo činiti s novinami: Moralo bi se potribovati sve informacije odnosno opravdanje, ako informacije nisu korektne. Medjutim, čuda ljudi to ne djela, i prez daljnjega konteksta i kritičnoga ispitivanja zimlje sve „zdravo za gotovo“.
Mediji imaju veliku odgovornost, ar sa svojimi članki moru uticati na politička zbivanja i tim na razvoj društva. Kvalitetni mediji ada potkripljuju svoje članke sa citati, imaju u žepu sve potvrdjene i dozvoljene citate i su i pripravne, da tiskaju ispravke. Tim važnije je, da ljudi, ki djelaju u ovakovi mediji imaju zato dost lazno, da se ozbiljno moru posvetiti jednoj temi, a da se ne bi morali samo baviti tim, kom slikom ili titulom će članak najbrže širiti na socijalni mediji. Zato je potribno stručno osoblje i pred svim dost osoblja. A dost osoblja je opet povezano s dovoljnimi financijskimi sredstvi.
Uprav zbog velikoga uticaja medijev bi ta podupiranja morala dojti sa strani države, a to po kvalitetni kriterija, a ne po raširenosti odnosno po broju čitateljic i čitateljev. To bi podrazumivalo i to, da veliki medijski stani ne bi smili dostati pineze od političkih stranak, odnosno od jasno pofarbanih društav.
Financijska sigurnost novin i provjeravanje kvalitetnoga djelovanja bi mogli peljati do toga, da se s jedne strani opet vrne jače povjerenje u djelovanje žurnalistic i žurnalistov, a s druge strani bi političkim strankam oduzela barem mali dio moći na medijske stane i na obavješćavanju o različni zbivanji. Ar mediji nas neka informiraju, a to nadstranačko.