Ne samo u Gradišću a posebno i u hrvatski fara – kih zapravo već nije, jer su u najboljem slučaju za nas dvojezične – se crikveni škamlji rapidno spraznuju, nego i u drugi savezni zemlja i kod Nimcev se more opaziti nagli pad vjernikov ki pohadjaju npr. nediljne sv. maše. To nam je pokazala i maša, ku je ORF pre- nosio u nedilju, 25. septembra iz farske crikve u Riezlern u vorarlberškom Kleinwalsertalu. Niti atraktivnost prenašanja sv. maše s farnikom Edwinom Mattom – i to širom Austrije – nije mogla napuniti crikvu s vjerniki tako da bi svi škamlji bili barem reprezentativno popunjeni u toj prelipoj crikvi, ka je bez sumlje i kulturni spomenik. Isto kako i kod nas Hrvatov i Hrvatic u Gradišću su na ov veliki i medijski dan u mali Riezlern su ljudi došli u svojoj prelipoj narodnoj nošnji k maši, u crikvu, ka svidoči o visokoj i arhitektonskoj kulturi i likovnoj umjetnosti – čisto drugačije, nego mnogi betonski bunkeri u novije vrime, ki pravoda isto imaju svoj čar. Isto kako i kod nas (ne samo Hrvatov) su škamlji dijelom bili prazni, a isto kako zapravo i svagdir drugdir sve manje ljudi ide u crikvu.

U slučaju ove maše, ku su uživo prenosili na televiziji bi mogli reći, da su si ljudi radje kanili pogledati doma na ekranu, ali bi isto tako mogli reći, zač ti ljudi nisu došli u crikvu, da bi je mogla gledati cijela Austrija, ili barem ona ka redovito gleda ove nediljne maše svenek iz nekoga drugoga kraja zemlje.

Trend je očividan da sve manje ljudi ide k mašam – broj onih ki pohadjaju crikve iz kulturološkoga uzroka i da bi se divili bezbrojnim umjetninam u crikva je pravoda i nadalje visok – a tomu je uzrok ne samo korona. Ova pandemija je samo ubrzala trend. Ne moru biti samo duhovnik i crikveni dostojanstveniki krivi, ako ljudi već ne dohadjaju u crikve k božjim službam. To je očito kriza vjere, a ne na zadnje i pad stanovničtva po seli, svejedno su li mala ili velika. A svakako je tomu uzrok i nestanak tradicije, naime i toga da se je po nedilje i svetke obavezno išlo u crikvu.
Ali je poznata i činjenica, da ljudi tim već idu u crikvu čim čemernije im ide i čim već problemov imaju. A ljudem je do sada išlo dobro, još i jako dobro, a za duševne i psihičke poteškoće i probleme su psihijateri i psihologi nadomjestili Crikvu kao instituciju a tako i aktiviste unutar te Crikve.
Ali za Crikvu se opet kaže svitlo na horizontu. Mora samo prebroditi ovu za nju škuru dolinu. Časi ćedu biti opet čemerniji. To se jur jasno kaže, a ako su časi bili čemerni Crikvi je svenek išlo dobro. A čim manje su ljudi imali, tim radje su dali za Crikvu. A čim manje su imali ufanja, tim već su se zaufali u Boga. Dakle – triba samo čekati!