Ovom temom se je bavila Zrinka Reiter-Kinda u nje dimplomskom djelu. Sada je izašla knjiga ku je ZIGH predstavio zadnju srijedu uz nazočnost nekih gradišćanskohrvtaskih autoric.
Srijedu, 18. maja, je Zrinka Reiter-Kinda u Socijalnom centru u Trajštofu predstavila nje diplomsko djelo titulom Žena i lik žene u književnosti gradišćanskih Hrvatov i Hrvatic kroz vrime, ko je 2021. ljeta izašlo u seriji Gradišćanskohrvatske studije ZIGH-a.
Kad dostanem muža, spada s mene roža, ovakove i još izravnije slike o (ženskoj) seksualnosti moremo najti velikim dijelom samo u usmenoj literaturi. U tiskanoj literaturi 19. i ranoga 20. stoljeća situacija je potpuno drugačija. Kot je rekla autorica knjige Zrinka Reiter-Kinda na početku nje prezentacije, je bila šokirana, da je pri lektiri naletila na tekste, kade žena još i nije bila spomenuta.
Reiter-Kinda da se jur uvijek bavila ravnopravnošću, feminizmom i ženskimi pravi. Pokidob nije kanila slijediti lingvistički put majke i starogaoca, odlučila se je za ov opširan pregled žene i lika žene u gradišćanskohrvatskoj književnosti.
Diplomsko djelo na Bečkoj slavistiki je 2016. ljeta završila. Sada po šestimi ljeti je Znanstveni institut gradišćanskih Hrvatov izdao ovu študiju kot deseti dio serije Gradišćanskohrvatske studije.
Na prezentaciji knjige u Trajštofu je Reiter-Kinda povidala, kako se veseli, da je i bilo razmaka med završetkom študija i objavljivanjem knjige. Stopr sada joj nastane svisno, koliko važno je nje doprinos bio. To je i istaknula predsjednica ZIGH-a Zlatka Gieler, kad je pri uvodnoj moderaciji spomenula one žene u nje okolici, ke su jur uvijek pisale.
A kako-tako jasno je isto bilo, da ćedu prezentaciju muzički oblikovati žene. Daniela Erber, Eva Zončić i Edith Schuller od trajštofskoga zbora nastupile su pod imenom Tri kume i prezentirali uprav ovakove narodne jačke kot na primjer Spivaj mi črni kos ili Prik Dunaja, kade i žene imaju svoju (ljubavnu) priču.
Od usmene predaje do najmladje generacije. Zrinka Reiter-Kinda na prezentaciji knjige nije držala predavanje, nego je dala uvid u nastajanje diplomskoga djela i u strukturu. Knjiga naime obuhvaća veliko razdoblje i počinje u usmenoj literaturi i predaji, kade se je autorica služila poznatimi zbirkami Kurelca i Žgančevoga jačkara, ali i privatnim zbirkam i diplomskim djelom o balada Jelke Zeichmann-Kočiš.
U gradišćanskohrvatskoj pismenosti si je onda pogledala lik žene početo od 19. stoljeća, a to u kalendarskoj, trivijalnoj i u nabožnoj literaturi. U 20. stoljeću si je uz kalendarsku literaturu pogledala i lik žene kod zibranih autorov, med njimi na primjer i Petar Jandrišević ili Mate Meršić Miloradić s izrazitimi misoginimi stavki – tako je Reiter-Kinda na prezentaciji citirala pjesmicu protiv prava glasovanja žen. U to vrime, točnije 1904. ljeta, spada i prva poznata žena, ka je u kalendru objavila molitvu, naime Gizela Naković.
Potencijal za proširenje študije. Reiter-Kinda si je stavila već pitanj za nje diplomsko djelo i zibrala je široku definiciju za žensku književnost, znači sve to, ča je pisala žena, ča se je pisalo za ženu i kako se je pisalo o ženi. Stoga je i jasno, da je potribna bila duga rešerša i prije svega pregledavanje primarne literature. U jednom se je Reiter-Kinda onda morala sužiti i si je pogledala samo austrijsku stran, jer su onde političke i sociokulturne okolnosti iste. Ona vidi ipak potencijal i važnost, da bi se ova študija proširila i na madjarsku i slovačku stran.
Vrimenski opseg i izbor definicije peljalo je i do toga, da odgovor na pitanje žene i lika žene u gh literaturi nije jednoznačan, nego postoju samo tendencije. Ne čudi, da su duhovniki ranoga 20. stoljeća pisali na drugi način o žena, nego mlade žene u revolucionarni 1980-i ljeti, da je uticaj Crikve jasno vidljiv u preobraženju žene kot majku (božju) i naravno i borba male jezične manjine za opstanak, ča se zrcali u liku žene kot posredovateljice hrvatskoga jezika. Smješćenje pojedinih djel odn. autorov i autoric je ada jako različno. Reiter-Kinda je to tako riješila, da je po svakom poglavlju sažela stavke u kratak zaključak, ča ima definitivno smisla. Uglavnom se je prvenstveno služila citatom, kako bi prenosila slike i duh vrimena. To je pri prezentaciji i naglasila. Njoj je naime važno, da se manjak žen u literaturi ne vidi samo negativno, nego uvijek i u kontekstu odredjenoga časa.
Ne znamo, da uprav pišemo poviest. Da su žene redovito javno pisale, a to na različni područji, se je u drugoj polovici 20. stoljeća stopr razvilo. Po riči autorice Reiter-Kinda je u razgovori dočula, da čuda ovih žen pisanje nije vidilo kot čin oslobodjenja. Jednostavno da su počele pisati, jer su znale dobro pisati, djelomično su je i školniki ili farniki nagovorili. Tako u trenutku početka još nisu znale, da svojim pisanjem pišu povijest i doprinesu takozvanoj ženskoj literaturi. Danas su žene vjerojatno najaktivnije na književnom polju. Dvi od njih, Doroteju Zeichmann i Anu Šoretić, je Reiter-Kinda još i pozvala na pozornicu, da čitaju iz onih djel, ka su u knjigi citirana. Recitiranjem pjesmic i kratke proze je završila prezentacija.