Crikva – u našem slučaju katoličanska – u prošlosti kako i u sadašnjosti igrala je i nadalje igra važnu ulogu. Prlje koč pretežno iz vjerskih, danas sve već iz kulturoloških uzrokov. Ne ostavlja pitanje „Katoličanska crikva“ ravnodušnimi niti vjernike niti kulturnjake niti ne nevjernike niti agnostičare, niti ne one ki odbijaju i vjeru i Crikvu i nje ustanove. Crikva je toliko usidrena, zakopana u našu svist i podsvist – mogli bi reći da ju nosimo u naši geni iako nam to nije svisno – da svaki i svaka ima nešto reći ovoj temi, iako već nima blage veze s njom.

Ali kritika na Crikvi i puno čega u vezi s ovom institucijom ne ostavlja ravnodušnimi vjernike i vjernice, niti one, ki su izgubili svoju vjeru iako su i nadalje „kulturo-kršćani iliti „kulturo-katoličani“, znajuć da je Crikva i danas još čvrst temlje našega svakodnevnoga života, bilo na selu bilo u gradu.

Na selu, a Gradišće je selo, posebno i med Hrvati i Hrvaticami, Katoličanska crikva je još uvijek aktualna tema, u neki kraji još i vruća. U nju se uključuju ljudi angažirano a dijelom i dosta kritično i o njoj zapravo svi imaju nešto za reći, pred svim u hrvatski seli. Ali „gdo svakomu kani ugoditi ta se mora stoprv naroditi“ valja pred svim i unutar Crikve, ka zapravo ništ ne more učiniti, ča ne bi palo na kritično tlo, o čem se ne bi diskutiralo i ča se ne bi odbijalo. Dijelom opravdano, dijelom iracionalno, kao npr. i sve glasnija i javna diskusija o zboru Pax et Bonum, ki je udomaćen u društvu Hrvat SAM na čelu s dijecezanskim biškupom i njegovimi franjevačkimi pristašami iz Bosne.

O ovom zmožnom zboru smo u prošlosti u HN puno izvješćavali. To ne triba začuditi, jer nam je to i zadaća, da pišemo o ovakovi inicijativa. O ovom zboru još nismo pisali čemerno ni zlonamjerno. A to ne iz taktičkih uzrokov ili nekoga straha pred vrhovnimi crikvenimi zastupniki, nego kad smo jur bili prije a smo i danas uvjereni, da je ovo velika stvar, ka uprav odgovara uvjerenju i uredničtva: kvaliteta neka ide i prik državnih granic i triba zahvatiti cijelu našu hrvatsku zajednicu. HN su si svenek držale za dužnost i cilj, da pokrivaju i područje izvan gradišćanskih zemaljskih granic i pišu o i za Hrvate i Hrvatice i u Madjarskoj, Slovačkoj a koliko moguće i za još uvijek postojeću malu zajednicu u Češkoj. Pojačalo se je to širenje s promjenom u uredničtvu krajem 1983. ljeta a to se bez prekidanja nastavlja ča do dana današnjega. Ponovna suradnja u noviju dob s Hrvati u Slovačkoj je počela prik društvenih i privatnih bečkih vezov u Devinsko Novo Selo još daleko pred 1989. lj., onda pak Koordinacijski odbor društav GHuA, HiSK, a počela je uska i plodna suradnja s moravskimi Hrvati u Češkoj 1984. lj., ke su HN zele u svoju „obrambu“, kako i moliške Hrvate u Italiji.

U savezničtvu s Crikvom bi to bilo još laglje i plodnije!