Rimski cesar Augustuš odredjuje, da se mora popisati sve ljudstvo, ko u rimskom carstvu živi. Ne bi li se bio morao Mesijaš u ovom velikom gradu roditi, ki je pun slave, bogatstva, svi su mu podložni. Ali ne!
Mesijaš ostvario si je svu diku na nebu i dojde kao siromaško dite, kao sin drivodjelca na svit. Gdo ga je u Nazaretu držao za Spasitelja? Nigdor. Nije li ovo sin drivodjelca, poznamo mu oca, majku, ča ov načinja iz sebe, su rekli farizeji, kad je nastupuo u nazaretskoj sinagogi. Rodio se je kao pravi proletar, da ovu rič upotribljavam. Jezuš kao gospodar svega svita, si zibere najsiromašniji stališ, drivodjelac. On, koga je vas svit, si s dvimi rukami zaslužuje kruh, i Mariji. I ča bi bio drugo, u Betlehemu nije bilo mjesta za jednu trudnu, siromašku ženu. Ča išće ova u gostioni, gostiona za moguće, a ne za ovakove siroćake? Žalibože, koliko je ljudi, ki velu Jezušu, kad im tukeće po vrati: Za te ni mjesta. Tvoj program ne odgovara nam moćnim, bogatim. Propravite put Gospodinu, kriči sv. Ivan Krstitelj. Primite ga ne u štalu, nego u vaš stan, u vašu obitelj, u vaše srce. Bog si stalno stan išće med nami a mnogo ih je, ki mu velu: Za te nima mjesta, poj odakle si došao. Jezuš prijatelj grišnikov, siromahov, bolesnih, gdo triba ovakovoga prijatelja, velu moćni, bogatuši ovoga svita. Jezuše, ti si velik siromah i nek med siromahi je tvoje mjesto.
Jezuš putnik, kad potukeće na jedni vrati, ostanu zatvorena, nepravamo te je čuti iznutra. Onda ide pred druga vrata i tako stalno putuje od vrat do vrat, da mu se otvoru. Ne nosi sobom bogatstvo, kapital, ali nosi sa sobom najveći dar, a to je mir, njegov mir, kako je rekao: Moj mir vam dajem. Ljubav i mir koracaju zajedno. Ali nek samo on zna, ča je dosta, ki je primio Jezuša u svoj stan, kao carinar, i carinar se je preporodio. Odmah ga je obuzelo veselje, radost, mir.
Je i danas tako, kako je rekao sv. Ivan: Med vami stoji, koga vi nepoznate! Bog, stoji u našoj sredini i još ga svit ne pozna. Ali ki ga upozna, posinovljen je, živi u društvu Božjem, s Bogom se druži.
Jezuš svim nam tukeće po vrati i otvorimo mu i recimo mu: Jezuše dojdi, o dojdi!
Ali Jezuš nek tamo more dojti, ki ga poniznim srcem čekaju. Pomisli gdo si, prah i dragi kamen. Umirući človik na vječnost pozvan. Konačan si i bezkonačan. Dite si, dite Božje, posvojen od Boga.
Bog ne pita, gdo si, kako ti je ime, čiji potomak si, bogat, siromah, preštiman, neznatan, sve ovo ni važno, važno je, ča si gdo si u duši.
Došla je tužba na jednoga vojaka u vojski Velikoga Aleksandra. Veliki Aleksander ga pozove k sebi i pita ga: Kako se zoveš? Ov veli Aleksander. Nato Aleksander Veliki: Ili ćeš se poboljšati, ili si premini ime, jer nisi vridan, da se tako zoveš, kako ja. Smo mi vridni, da smo na ime Božje pokršćeni? Bog ne daj, da si ime preminimo, ali trsimo se, da budemo vridni ovoga imena: kršćan.
Svi mi moramo račun dati o svojem poslovanju, ćemo čuti riči Jezuševe: Dojdi ti dobri sluga u moje kraljevstvo, ko ti je bilo pripravno od početka svita. Od početka svita nam je pripravno mjesto u Božjem kraljevstvu, i Jezuš je zato došao, da dojdemo u ovo kraljevstvo i dostat ćemo ime, ko je za mnogo veće, nek je bilo ime Aleksandra Velikoga, kralja, Makedonca. U kraljevstvu Božjem nazivat ćedu nas: sini Božji. Biti ćemo Bogu slični.
Bog se rodi u kipu diteta, da se mi rodimo kao kralji nebeskoga kraljevstva. Poravnajmo i mi svoje pute, da se i k nam vrati Spasitelj, da se rodi u nami, a po smrti, da se najdemo u društvu, prijateljev, rodjakov i nastanemo rodbina množine nebesnikov, ki nas svi čekaju, kako je svit u času Jezuševom čekao Spasitelja svita. p
petak, 26 studeni, 2010 - 09:44